5. lipnja, diljem svijeta obilježava se "Svjetski dan zaštite okoliša" ili, kako ga neki još nazivaju, "Međunarodni dan životne sredine".
Kako god, simbolika je jasna a pitanje ostaje uvijek isto: Gdje smo mi u svemu tome i što to činimo po pitanju zaštite našeg okoliša, naše životne sredine.
Je li naša ekološka svijest imalo razvijenija u odnosu na lani, u odnosu na jučer... Je li nas išta ponukalo na razmišljanje o tome? Ili, imamo li uopće potrebu, i jesmo li dužni razmišljati o takvim stvarima?
O nekim važnim događanjima navikli smo nešto više čitati i vidjeti kroz medije, razne aktivnosti i kampanje potaknute od strane odgovornih iz političkog, kulturnog i inog društvenog života.
Jer, kad bismo znali, možda, baš na taj dan ne bismo bacili ispražnjenu limenku nekog napitka kroz prozor automobila, opušak dogorijele cigarete, nekoliko PVC vrećica brižno sakupljenog kućnog otpada, vezanog "mrtvim čvorom" (jer, ne daj Bože da se tek onako razbaca u prirodi).
Kad bismo znali... Zvuči, možda, jednako apsurdno kao istaknuta ploča s natpisom: "ZABRANJENO ODLAGANJE OTPADA" - kao da je onih dvjesto metara dalje taj (ne)čin dozvoljen.
I dok su mediji sve sadržajniji crnom kronikom (ubojstva, krađe, pljačke...), političari se najviše bave sobom samima, a naš nivo kulture, ekološka svijest, tako se sporo razvija da se bojim kako nikada neće ni "odrasti". I sve to dok naš okoliš zagušen u smeću zove na uzbunu. Koliko nas, sve skupa, taj poziv ostavlja ravnodušnim?
Koliko često neki medij objavi ime prijestupnika koji zagađuje okolinu? S druge strane, ime narkomana, uhvaćenog s par džointa u džepu, bit će jasno objavljeno. Imenom i prezimenom.
Po čemu je zagađivanje zemlje i vode, a time ugrožavanje zdravlja SVIMA NAMA, manje važno od štete koje SVOM zdravlju načini JEDAN narkoman? Zašto nikada nema vijesti kako je napokon u policijsku zamku upao N.N., koji je redovno bacao svoje smeće u, recimo, Grabovu rupu?
Jesu li političari ikada dali, ili bolje rečeno, naložili policiji ovlasti da zaustavi i kazni svaki traktor ili kamion koji nedopušteno prevozi otpad, makar da jednostavno provjeri gdje će taj otpad završiti? Ili je samo važno da vozač ima registriran automobil ili vezan pojas? Je li itko ikada od nadležnih reagirao na dojavu građana o takvim prijestupima?
Zašto sankcioniranje uništavanja okoliša nije makar u rangu sa sankcioniranjem ne vezanja pojasa?
Čast pojedinima, barem u nastojanju da se nešto promijeni ali da to nije dovoljno svjedoče prizori svuda oko nas.
Normalnu, savjesnu čovjeku dovoljno je postaviti makar jedno prijekorno pitanje, pa da se zamisli, što to s njim nije u redu. Zašto čini takav zločin prema onome što ga okružuje. Onom što je Netko drugi stvorio za njega, a čovjek dužan da to neokaljano preda svojim potomcima.
Ako nam već toliko puta iz usta naviru i često se spominju citati Svetog pisma (kad je nama u prilog, naravno) onda se sjetimo i ovog citata:
"I doda Bog - 'evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme - neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života - neka je za hranu sve zeleno bilje!" - (Postanak, 1:29-30).
Jesmo li svi skupa odgovorni i pred Bogom za ovakav grijeh prema prirodi i okolišu? Jesmo li takav grijeh ikada ispovjedili?
Promjene u ljudskim glavama moguće su, možda, jedino kad ih se udari po džepu. Zašto nam ekološka svijest uvijek, i na vrijeme, proradi prelazeći schengensku granicu? Tamo gdje bismo najradije (po navici) frljucnuli limenku, opušak, kroz prozor - ali to ne činimo. Tamo smo fini i kulturni. 'Ajmo sebi priznati ZAŠTO je to tako. 'Ajmo ponukati sebe i odgovorne ovim 5. lipnjem, i svakim narednim danom, da to shvatimo i da sačuvamo ovo malo preostale, čiste životne sredine i s ovu stranu Shengena.
I na koncu, ponukani onom narodnom – kako treba počisti najprije ispred svojih vrata , p(r)ozivamo i zamoljavamo sve odgovorne u institucijama vlasti (od najvišeg do nivoa mjesne zajednice), komunalnih službi i nas samih da hitno nešto poduzmemo i učinimo jer, prizori koje donosimo u narednim slikama ukazuju na svu ozbiljnost situacije u našoj okolini.
Ovo je jedna od najvećih nastalih pozicija divljeg odlagališta. Nalazi se na graničnom pojasu Dobrkovića, Crnča i Izbična. Valjda time zgoda da svi bacaju a nitko se posebno ne buni.
Nema čega nema...
Natpis o zabrani odlaganja otpada - al ko mari za to. Je li veći apsurd ova slika ili sam znak upozorenja.
Jedna od 152 sadnice oraha za 152 obitelji u župi koje su posađene uz ovu prometnicu prema Izbičnu. Ovaj mladi orah jasno odražava stanje u kojem će se uskoro naći i obitelji koju simbolizira.
Na tisuće tona otpada i otpadnog materijala - kako onog na površini tako i ispod površine.
Kao da je cilj razasuti ga na što širem području. Neki će, ako ih se pita, reći: "A, di ću ja s njim!?"
Nije li u domeni odgovornih i institucija da se ovakva pitanja uopće postavljaju!?
Za većinu deponiranog nije teško zaključiti otkuda potječe - kad bi to nekog zanimalo...
Uskoro se neće moći ni prometovati cestom, nastavi li se ovako
Istina, dosta toga potječe od naših (pojedinih) domaćih "ljubitelja zavičaja" . Vodeći se po onoj: "Ženo, idemo na selo - ne zaboravi upakovati smeće". Što bi rekao jedan naš susjed: - odnesu krompire a vrate oguljinu.
Ali, ima i onog koji jasno ukazuje na sadržaj i podrijetlo. Ne poznajemo nikoga u župi tko posluje s električnim stupovima i ostalim el. materijalom
"Neka ga tu - nešto će se valjda s njim dogoditi"...
Zašto bi bilo sve na jednom mjestu - kad može i ispod ceste
U prilog naslovu - ipak više smeća nego cvijeća
Sve i svašta - samo donesi i baci
Famozno bogno nad kanjonom Brine na kojem je 30. siječnja 2007., gomila smeća spriječila klizanje autobusa tvrtke Miškić punog učenika u provaliju duboku nekoliko stotina metara. Očito će smeće i ubuduće biti vjeran i jedini saveznik u ovakvim (ne)prilikama - od obećanih, zaštitnih branika očito ništa nema.
Dokle seže ljudski nemar i nebriga za okolišom pokazuje i ovaj prizor. Naime, neki su sebi odabrli nešto drugačiju lokaciju - kanjon Brine. Valjda se to teško da "nasut" te je lokalitet "osiguran" na iznimno dugo razdoblje
A što se na koncu događa s tim - malo koga je briga. Kad Ugrovača krene svojim snažnim tokom neće li ovo ipak skončati tamo odakle je i poteklo, ili možda još dalje. Ah, kad bi netko o tome razmišljao ...
< « | » > |
---|