Župa Izbično

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

Jecaj Izbična mog!

E-mail Ispis

 jecaj izbicna 2


U jeku velikih demografskih promjena kojima su danas zahvaćena šira zemljopisna područja donosimo zanimljiv arhivski zapis iz 1974. godine kojeg literarno u svojoj zabilješci opisuje, sada već pokojna, Anka Crnjac – Didović. 

Dakle, još prije gotovo 45 godina spominju se "neuskopane  njive" i "utrnuta ognjišta" u vrijeme kada je, po dostupnim zabilješkama, 1975. godine župa Izbično brojila 1350 žitelja u 175 domaćinstava. Krizno razdoblje šezdesetih i sedamdesetih godina uzrokovalo je i tada veliko raseljavanje stanovništva, mahom u inozemstvo i zemlje zapadne Europe.

Cjelokupnu zanimljivu zabilješku naše župljanke objavljenu u "Kršnom zavičaju" te davne 1974. godine donosimo u nastavku:

Jecaj Izbična mog!

Mnoge sam pute gazila, ali samo jedan put dobro poznajem. U koje gradove sam dolazila to više i ne znam. Al' znam kojim sam se putem uvijek iznova vraćala. 

I bilo kud da krenem, istim putem ću se vratiti jer samo jedan put vodi k tebi, rođeno selo moje. O tebi ne pričaju priče niti si kojim stihom uokvireno. Ali ti si mi ljepše od svih ljepota maleno selo moje među brdima ukliješteno. 

Samo za tebe jedino srce bije, Izbično moje, pjesmom ne opjevano. Koliko sam puta za tobom plakala dok su me umorne misli od tebe nosile. Ali šta ja to tebi sad pričam kad ti to dobro znaš kad je u tvom trajanju moje življenje u mom življenju tvoje postojanje. 

Evo me opet tu pod starom čađavom gredom moje rodne kuće. Prebirem po šarama ispucale klačarde, a misli se ko klupko pređe odmotavaju. Želja da o tebi i s tobom večeras govorim poput bjeline magle diže se. Koliko sam samo sretna večeras, spoznavši da postoji netko ko me nikad nije iznevjerio. Sretna sam zbog ove nastambe što se Izbično zove. 

jecaj izbicna 3

Znamenja prošlosti vraćaju mi radost i pouzdanje a ja se u šetnji između koprive i vrijeska poput malog djeteta osjećam. Tome djetetu je svijet dalek, daleka mu ljudska sebičnost i samoživost, nepoznata mu je bjelina gradova i ponori ruševina. 

Zar ima išta ljepše od večernjeg sutona u mom rodnom Izbičnu, zaraslom u grab, jasen i koviljata busenja smilja. Svi bolni produkti grada, nemir, osama, tjeskoba umiru pred neboderima nade što ih ruke mojih kršnih Izbičana pletu. 

Pogled mi bistar i blag na oštrini moga krša počiva. Sjaj i ljepota ove kamene kore prelijeva u meni žar zemlje hercegovačke gotovo pobožno. 

Slušam jeku dragih mi brda Varde, Gradine, Obišnjače, Korice... Jedva čekam da svane, da požurim osluhnuti izvor vode, grgolj našeg Žbljaka, Česme, Zmajevače, Glavice... 

Ali što je to večeras? Zašto se grobna tišina selom prostire? 
Zašto moja brda plaču i što me to pitaju?

Plaču moja brda i pitaju kuda su nestali kirijaši, gdje su kršni momci i stasite cure. 
Kuda su otišle vrijedne nevjeste i majčinski blage svekrve? 
Gdje su Ivan, Mate, Jozo, Šimun, Grgo...? Kad zorom rano ni s večeri kasno ne budi sela njihova ganga. 
Zar više nema Marte, Ive, Marije, Anđe, Milke..., jer selom ne odliježe njihova brojka i bećarac? 

Što je s Izbičkom djecom rođenom kao smilje žustro?
Zar se više motike ne kuju, kose ne oštre, pa su Izbičke njive neuskopane a vrtlače nepokošene? 

Kuda su nestala vunata stada ovaca? A i rzanje konja se više ne čuje. 
Zar je od svega ostalo pokoje staro čeljade? Zar nikoga nema...?

Kosti pradjedova mirno počivaju i našle su svoj tihi dom u starom groblju, u zemlji koju su cijelog života njegovali i zalivali potocima svoga znoja, koju su budili plugom i motikom, strpljivo stvarajući izvore života. 

Eee Izbično moje... Zub vremena ruši ono što čovjek uradi. Davno zasađeni orasi su se osušili, somići su se porušili, grede polomile i ognjišta utrnula. Napuštenost zijeva svuda unaokolo, domovima, njivama, vrtačama. Izbičke čatrnje i kamenice žeđaju. 

Po tvojim prančiocima peku baklje sunca i šire se u bijelo krilo kovilja, ali tvoja brda i tvoje sive hridi ne rađaju više sokolove. Nema više sinova koji bi ljubili i budili to drevno tlo Herceg Stjepana koji bi se snagom bezimenih junaka uspinjali vrletima Vrana i Čvrsnice, koji bi hladili svoje znojno lice vodom Blidinjskog jezera i odmaralo umorne oči na mirisima zelenih livada dugog polja. 

Burni škropac raseljavanja rasprši tvoju djecu diljem domovine i svijeta. Oči tvoje mladeži zavoliše tuđa podneblja. Tvoj porod rasu se kontinentima, po trnovitim tuđim putovima bez traga i povratka, kao da im ti, selo moje, Izbično moje, nisi znalo reći da tuđa zemlja sprema samo tuđ i tvrd ležaj. 

Ti, Izbično, iz dana u dan bivaš sve tiše. Umiru tvoja polja neobrađena. 
Ali ne ti, ne smiješ umrijeti...!!! 
Ti moraš trajati, pa makar napušteno i osamljeno. 

Ne plači Izbično, tvoja će djeca opet doći. Ako ne prije, onda bar na izmaku života. Doći će da poljube pendžer koji se srušio, da podupru nakrivljeni somić, da još jednom pažljivo po ispucaloj klačardi rodnih kuća upute pogled, da po zadnji put unesu šum u tu slikovitu škrinju usnulog života. 

Živi, Izbično moje, makar bez djece koja ti nisu poklonila svoje trajanje i gotovo da ti ništa nisu ni dali. Ali ta djeca žele umrijeti prije tebe!

Anka Crnjac – Didović
(članak iz Kršnog zavičaja iz 1974. godine)

Komentari (0)add comment

Napišite komentar
quote
bold
italicize
underline
strike
url
image
quote
quote
smile
wink
laugh
grin
angry
sad
shocked
cool
tongue
kiss
cry
Manje | Veće

security image
Upišite prikazane znakove


busy
 


Vremenska
prognoza