Tri današnja čitanja što smo ih netom čuli se slažu u jednome, a to je da je povijest grijeha i nevjernosti čovjeka prema Bogu usporedna sa poviješću opraštanja i ljubavi Boga prema čovjeku (prvo), koje se očituje u njegovom Sinu Isusu Kristu (drugo), kojega je Otac darovao svijetu da spasi one koji vjeruju u njega (Evanđelje).
Jeremija navješćuje da dolaze dani kada će Gospodin sklopiti jednom zauvijek savez sa svojim narodom koji više neće propadati, jer će Bog tražiti vjeru od čovjeka koja proizlazi iz srca, iz života, a ne kao do sada od izvanjskog opsluživanja zakona, samo suhoparno. Zato će Gospodin svima oprostiti grijehe da mognu iznova započeti život s njime i neće se grijeha njihovih više spominjati.
Zato je tu i današnji Davidov pedeseti psalam smiluj mi se Bože po velikom milosrđu svojemu, da bismo mogli vršiti volju Tvoju i podložiti se volji tvojoj kao Tvoj ljubljeni sin, kako nam kaže drugo čitanje, a to sve u cilju da mognemo poći za tobom i da ti mognemo služiti, da zadobijemo obećanje… i gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga. Ili još jače izraženo: Ako tko hoće služiti mi, počastit će ga moj otac. A sav ovaj govor je potvrđen ponovno glasom s neba, da ima još jaču težinu ova tvrdnja, ali i današnja misna poruka svima nama. Krist je jedini put koji vodi Bogu. Zato mi koji ga ispovijedamo i vjerujemo mu kao Bogu i Spasitelju, nemamo drugoga puta ni načina da to pokažemo, već osobno našom vjerom i vjerom iskazanoj u zajednici Crkve. Krist živi u zajednici svojih učenika, živ je u riječi i sakramentu, posebno u svetoj euharistiji koja je duša zajednice svih nas koji ga slijedimo i koji se okupljamo, nazočan je u našoj braći kojima smo mi potrebni. Utjelovljuje se neprestano u svima koji ljube bližnjega. Ovdje ga treba otkriti i živjeti, odnosno potvrditi.
Ovaj evanđeoski ulomak predstavlja Isusa savršeno voljna na posluh Ocu, pa zato Isus slušateljstvu (posebno Nikodemu) iznosi ovu malu usporedbu o pšeničnom zrnu. Ako se želi plod od pšeničnoga zrna, ono najprije treba umrijeti pa će onda podariti obilati plod. To nama jednostavno znači da samo posluh Božjoj spasiteljskoj volji donosi obilate plodove. Znači još gledajući Isusa koji najavljuje svoju muku smrt i uskrsnuće, da za nas znači izgubiti život, staviti se na službu Bogu i bratu čovjeku, da bismo bili tamo gdje se On nalazi, na križu, u svojoj slavi, da bi uživao u Očevom daru. Naime, Ivan se danas koristi križem kao proslavom, kao tronom, što češće mi danas nalazimo i u izrazima i ikonama više na Istoku nego u Zapadu. No, križ donosi spasenje jednako, pa mi razmišljali u ovom slučaju na jednoj ili drugoj strani svijeta.
Tko pođe za njim biti će tamo gdje bude i On. Uzaludno se nadati odlasku, ako ne budemo spremni na žrtvu i odricanje u nošenju vlastitoga križa, kako svoga osobnoga tako i onoga u zajednici kojoj pripadamo. Tu trebamo pokazati djelom da smo spremni biti ono pšenično zrno koje umire da bi donijelo obilati plod, jer Isusova tvrdnja je danas uistinu jaka kada kaže da će njegov sluga biti tamo gdje i On, i još da će takve počastiti Njegov Otac, a sve ovo je potvrđeno kao jednim velikim pečatom – glasom s neba.
Molimo ga da nam dadne snage nositi naš križ, znati se žrtvovati u kršćanskom životu, u pozivu u kojem smo pozvani i živimo, da jednoga dana budemo zajedno tamo gdje je i On, da nas mogne počastiti Njegov Otac; zato što smo na vrijeme prepoznali Isusa u našem životu i preuzeli težinu žrtve i križa; to sve zato jer znamo da ćemo biti s Njime u vječnosti.
I danas se neprijatelji Kristovi služe lažju da je Crkva surađivala sa nacizmom, prikrivajući tako smrt samo četiri tisuće katoličkih svećenika od Hitlerove, naci-ruke, a koliko je protestantskih pastora, časnih sestara i intelektualaca dalo svoj život za Krista, ni broj im se ne zna. No, dobro se znadu pojedina mučenička svjedočanstva pojedinih svetih ljudi koji su uzeli svoj križ i bili kadri umrijeti kao pšenično zrno da bi donijeli obilate darove, sebi, Crkvi i Bogu.
Jakob Gapp – Prije samoga izlaska na giljotinu je napisao: “Držim da je ovo najljepši dan u mome životu… Naravno da sam prošao i mnoge teške sate, ali to je sve bilo da se dobro pripremim za smrt… Sve osim neba, prolazi. Molim za sve, molim također i za moju domovinu.”
Svećenik Johannes Steinmeyer – U svome zadnjem pismu piše: “Moj utok za pomilovanje je odbijen. Danas u jedan sat po podne letim u nebo… umirem u dobrom raspoloženju.”
Svećenik Bernhard Liechtenberg - Poslije kako su ih išibali, njih dvojicu kolega i bacili im posudu punu fekalija u lice, je rekao svome kolegi: “Ništa sada drugo ne želim činiti već što hoće moj Spasitelj. Mirno. Pljuvali su ga u lice dok je pod križem kročio.” Umro je moleći.
Isusov dolazak u Jeruzalem je imao cilj – ići na Golgotu. Njegova Golgota-smrt je imala jedini cilj: umrijeti za naše grijehe. Umro je pravednik, moleći za svoje neprijatelje i otvorio raj za razbojnika, svoga kolegu u mučeništvu» (Wurmbrandt).
Nismo svi pozvani biti mučenici, ali možemo dati svjedočanstvo umirući na dostojanstven način, s puno nade i ljubavi. Smrt mora biti jedno ostvarenje…! Biti će jedno ostvarenje i za nas ako mu budemo služili i pošli za njim, služeći Bogu i bratu čovjeku u našem svagdašnjem životu, u našoj prelijepoj zajednici Njegove i naše Svete Crkve. On će nas počastiti kako nam danas obećava. Zato Gospodine, pomozi nam i smiluj nam se, da nam jedini put prema Tebi bude Tvoj Sin Isus Krist, kojega si za nas i naše spasenje poslao nama kao žrtvu. Smilovao si se Davidu sluzi svome, smilovao si se razbojniku na križu, smiluj se i svima nama koji te želimo slijediti sa svim svojim manama i nedostacima i grijesima, ali i velikom vjerom u Tvoje neizmjerno milosrđe.
| < « | » > |
|---|