Župa Izbično

Svaki put, braćo i sestre, započinjemo naše razmišljanje iz početka evanđelja ili čitanja. Danas je potrebno upravo od kraja. Satnikova ispovijed vjere nas na to goni. On kaže: "Ovaj je uistinu bio Sin Božji". Ovdje Bog pokazuje svoju veličinu, kada je sve postalo prazno i kada je razočaranje uzelo maha u svima. Grijeh je pobijeđen, pobijedio ga je onaj koji grijeha nije imao.  Nije to nikakav super čovjek ili nadčovjek, to je jedno biće koje je imalo strah, jer je čovjek kao i mi. Do kraja je dijelio s nama ljudsku sudbinu, ali poslušan svome Ocu, pobijedio i samu smrt.

Pavao Festu i Agripi u Djelima (26,26) kaže,  da on ništa drugo ne propovijeda nego samo ono što su proroci najavili da se ima dogoditi, a to je da će Krist pobijediti smrt i uskrsnuti, pa će tako doći svijetlo narodu i poganima, jer je Prvi od mrtvih uskrsnuo. Imajući ovo na umu možemo lakše započeti sa Isusovim ulazom u Jeruzalem.  Isus ulazi u Jreruzalem kao Mesija, ponizan, dostojanstven u činu službe i služenja, a nikako u službi vlasti i moći. On je poslušni sluga koji ide prema muci preko poniženja, koje čujemo u drugom čitanju. Iako Bog, on se podvrgao smrti (ponižavajućoj) na križu, ali ga Bog zato preuzvisi. Njegovo poniženje je rodilo slavom Uskrsa.

Sve mi ovo primamo zdravim razumom, vjerom i teologijom, ali se neprestano pitamo zašto je sve ovo moralo ili trebalo zbiti na ovakav način. Danas bi moderni demokratičari pitali gdje su ljudska prava. Jedini pravi odgovor može dati samo Bog, jer je to u Njegovu planu spasenja i otkupljenja čovjeka. Zar je trebalo poniziti svoga sina na sramotnu smrt križa, na koju su osuđivani samo najveći zločinci pogani, barbari, stranci? Isus je bio blizu uvijek odbačenih, sjetimo se gubavaca, zašto ne bi tako bilo i u smrti. Teško je primiti i proces optužbi i čitav put do smrti. Je li to sve bilo potrebno? Zamislimo da nekoga ovdje sada između nas  koji se držimo da mrava nismo zgazili, uhite i odmah provedu tako jedan sramotan proces i osudu, odnosno izvršenje. Ali, znajmo, Krist to čini radi mene i tebe, to čini radi onih koji su mu na dočeku u Jeruzalem govorili Hosana i darivali ga dobrodošlicom u cvijeću, maslinama i svojim haljinama. Cvijeće je veliki izraz ljubavi, pogotovo u škrtoj polupustinjskoj zemlji gdje najviše ima kamena i prašine. To će mu darovati, a kasnije urlati da ga se razapne, a razbojnika pusti na slobodu. Ponižavanje ide dotle da ga se žurno mora i pokopati, majka ga se ne može ni dotaći, a kamoli porazgovoriti, jer je zalaz sunca blizu (novi dan) i započinje pasha.

To je sve kadra učiniti Božja ljubav za nas. Mi smo danas skloni biti protiv one svjetine koja traži Isusa na križu, ali odmah ovdje zastanimo i ne idimo dalje. Lako je njih osuditi i sebe potkrjepljivati takvim tezama u prilog. Prije nego nastavimo bacati kamenje osude na njih, pogledajmo nas, pogledajmo sebe. Koliko smo puta mi dočekali  pobjednički Krista u našim mjestima, crkvama, obiteljima i dušama. U isto vrijeme se upitajmo danas je li on sa svima nama, odnosno što je sa mnom. Koliko puta sam ja sa svojim postupcima, odnosno, grijesima ga osudio, osuđivao, raspinjao i raspeo jednako kao i ona svijetina predvođena «opranim» Pilatom.

Danas nositi križ s Kristom nije u modi; biti blizu onima što u društvu ništa ne znače, boriti se za istinsku pravdu i slobodu, prihvaćajući i bolne posljedice ponižavanja i uvreda, biti čist pred Bogom i ljudima, nije u modi biti s Kristom kada su vrijednosti najveće u izdavanju i pljuvanju evanđeoskih vrijednosti, prljavom i pranom novcu, prijevarama, nasilju, pljački, otimačini na svaki lijepi način, razvodu, pobačaju i tolikim drugim danas poželjnim radnjama jučerašnjih Isusovih sljedbenika, što su ga svečano i radosno dočekali na ulasku u Jeruzalem.

Danas nositi Isusov križ znači izabrati nepopularnost umjesto aplauza, izabrati oprost i ljubav umjesto osvete i mržnje. Ovo upravo znači umrijeti s Kristom da bi s Njime uskrsnuli na vječni život u Bogu. To bi trebao biti naš odgovor Bogu za ljubav prema njemu i bližnjemu. Kada se sve zbroji Kristov Križ i muka su moji i ja moram ići s Njime, a najprije se pokajati i moliti oproštenje za onu promjenu od radosnoga dočeka do sramotne izdaje. On je iznio križ na Kalvariju, umro i uskrsnuo upravo radi mene i tebe, da nam oprosti.

A na koncu se moramo upitati iskreno i ponizno pred Njime, tko će nama pomoći iznijeti životni križ, ako mi ne budemo s njime išli naprijed. Ako nam On ne bude Šimun Cirenac jao nama, jer bez Njegove pomoći to zacijelo nismo kadri. Zato pomažući u Njegovo ime drugima nositi križ, zarađujmo da On nama danas preko bližnjih pomaže nositi naš križ, da sutra s njime prispijemo Njegovom križu u vječnost.

Bože, znamo da svoga Sina nisi poštedio muke i križa, to zacijelo neće ni nas mimoići. Mi te molimo pomozi nam da nosimo svoj križ s Tobom. Budi s nama u našem svagdašnjem životu, a posebice onda kada te manje vidimo i opažamo, kada smo pritisnuti poteškoćama i nevoljama. Ne dopusti da ikada posumnjamo u vrijednost i spasonosnu veličinu Tvoga križa.

< «		» >