Današnji nam ulomak iz Evanđelja odmah u uvodu kazuje stanje u kojem su bili učenici iza Isusove smrti. Zatvorili su vrata od straha. Žalosni su što nema Isusa više među njima, ali možda još više, ljudski rečeno, su razmišljali što sada kada je sve izgubljeno, a još k tome tolika sramota navaljena na leđa svakome od njih. Njihov bog je završio na sramotnom križu i sa
sobom u grob odnio sve njihove nade. U ovakvom žalosnom okružju dolazi neočekivani posjet Uskrsloga koji ih pozdravlja sa "Mir Vama". Potom odmah kao da im želi dati osobnu iskaznicu i uvjeriti ih da je on, pokazuje im mjesta rana od čavala. Ovo je i za očekivati, jer poslije toliko pretrpljenoga straha i gubljenja svake nade teško je vratiti odjedamput sve u ono pravo stanje. Apostoli ne iskazuju nikakvu sumnju. Oni vjeruju svojim očima i Duhu koji ih je prosvijetlio. Koliko je teško bilo povjerovati u Uskrsloga pokazuje nam i sami apostol Toma, koji jednostavno i odrješito ne želi vjerovati više nikome, jer je dosta prevaren i razočaran, pa zato i kazuje da neće vjerovati dok ne vidi. Isus nije iskazao nikakvo negodovanje u svom drugom ukazanju slijedeće nedjelje, već odmah dopušta Tomi da se uvjeri i da ne bude nevjeran. Toma mu zato uzvraća sa svojom ispovijeđu vjere i traženjem oproštenja. Isus to prihvaća i zaključuje da je "blago onima koji vjeruju iako nisu vidjeli". To su oni koji će poslije doći i po njihovom učenju i propovijedanju prihvatiti Isusa čistom vjerom kojoj neće trebati znakovi i čudesa. Koliko znakovi i čudesa znače u vjeri pokazao je, ne samo Toma, već i svi apostoli i učenici, i oni toliki koji su ga dočekali svečano u Jeruzalemu, odnosno pred sudnicom: "raspni ga, raspni".
Već je to Isus ranije zamijetio i prigovorio:"Tražite me ne zato što ste vidjeli znakove, već zato što ste jeli kruha do sitosti"(Iv6,26). Zato treba prihvatiti vrijednost Kristovih znakova u punom značenju i u dubini, a ne u površnosti. To će biti naša vjera, ne vjera očiju, ne vjera koju mogu dokazati kao što je Tomi omogućeno, već će to biti vjera iz današnjega prvoga čitanja, gdje mala zajednica Crkva zadivljuje pogane svojim životom i življenjem vjere u Uskrsloga. Ta vjera pobjeđuje svijet, a svatko tko vjeruje da je Isus Krist, kaže danas Ivan u poslanici, također pobjeđuje svijet. Dakle, i mi smo primili vjeru i Duha Svetoga koji ju nam je ojačao u Uskrsloga da pobjeđujemo svijet, stoga smo dužni svoju vjeru hraniti, braniti, ispovijedati i dičiti kako smo obećali u krsnim zavjetima. Ako tako budemo činili s Njegovom pomoći, onda ćemo i mi jednoga dana biti u ulozi Tome da ga mognemo vidjeli licem u lice, ne zato što smo sumnjali, već zato što smo vjerovali u Njega i svojom vjerom išli prema Njemu. Sada ga, kaže Sveti Pavao (I Kor 13,12) gledamo kao u zrcalu, u slikama, a onda ćemo ga vidjeti licem u lice, onakvoga kakav je.
Mi danas Isusa vidimo u vjeri i po vjeri i tako vjerujemo u Njega. Hoće li se na nas odnositi ova današnja Njegova – blaženi koji vjeruju iako ne vidješe? Hoće! No, i ovaj odgovor vuče za sobom tolike druge odgovore i pitanja. Koliko smo uistinu Njegovi i koliko djelima vjere pripadamo Njegovoj zajednici Crkve. Ljubav prema Njemu i bližnjemu pretočena u svagdašnji život će biti mjerilo naše vjere i pripadnosti Njemu i zajednici.
"Bijaše jednom jedan kralj kojemu je odgovaralo plemenito ime Henrik Mudri. Imao je tri kćeri koje su se zvale Alba, Bettina i Carlotta. Potajno, kralj je najviše volio Carlottu. Ipak, morajući odrediti samo jednu od njih za nasljednika na prijestolje, pozvao ih je, i sve ih upita: “Moje drage kćeri, koliko me volite?”.
Najstarija odgovori: "Oče, ja te volim kao svjetlo dana, kao sunce koje daruje život biljkama. Ti si moje svjetlo!".
Zadovoljan, kralj pokaže Albi da sjedne s njegove desne strane, zatim pozove krugu kćer. Bettina reče: “Oče, ja te volim kao najvrednije zlato svijeta, tvoja mudrost je vrijednija od zlata i dragog kamenja. Ti si moje bogatstvo!”.
Zaveden i obmanjen ovim pohvalnim govorom, kralj joj pokaže da sjedne s njegove lijeve strane. Zatim pozove Carlottu. “A ti, mala moja, koliko me ti voliš?”, upita nježno. Djevojčica ga pogleda pravo u oči i odgovori bez oklijevanja: “Oče, ja te volim kao kuhinjsku sol!”.
Otac osta zbunjen: “Što si rekla?”.
“Oče, ja te volim kao kuhinjsku sol”.
Kraljev bjes strašno zagrmi: “Bezobraznice! Kako se usuđuješ, ti, svjetlo mojim očima, ponašati se prema meni tako? Gubi se! Prognana si i lišena nasljedstva!”.
Jadna Carlotta, plačući ostavi dvorac i kraljevstvo svog oca. Nađe posao u kuhinji susjednog kralja, i jer bijaše lijepa i dobra, za kratko vrijeme posta glavna kraljeva kuharica.
Jednog dana dođe u dvorac kralj Henrik. Svi su govorili da je bio žalostan i sam. Imao je tri kćeri, ali prva je pobjegla s jednim gitaristom iz Kalifornije, druga je otišla u Austrijaliju uzgajati kengure, a najmlađa je otjerana od kuće.
Carlotta odmah prepozna svog oca. Odmah ode u kuhinju da pripravi najbolja jela. Međutim, umjesto soli uzela je šećer.
Ručak posta neukusna svečanost: svi su probali i ispljuvali ne baš bontonski u ubruse.
Kralj, sav crven od bjesa, pozove kuharicu.
Slatka Carlotta stiže i blago reče: “Prije nekoliko godina, moj me je otac potjerao jer sam rekla da sam ga voljela kao kuhinjsku sol koja daje ukus svoj hrani. Tako, da ga ne bih ponovno uvrijedila sol sam zamjenila sa šećerom”.
Kralj Henrik se usta sa suzama u očima: “ To je sol mudrosti koja govori iz tvojih usta, kćeri moja. Oprosti mi i prihvati moju krunu”.
Svi su slavili i plakali od radosti; suze bijahu slane, potvrđuju ljetopisi toga vremena”(Mabić/Jukić,Pr.V.328). “Vi ste sol zemlje”(Mt 5,13).Naša vjera mora biti sol našega života i tako nas voditi prema vječnom Uskrsu.
(fra Franjo Mabić)
| < « | » > |
|---|