Današnje evanđeoski ulomak nastavlja izvješće o učenicima iz Emausa koji su se vratili u Jeruzalem i kazuju drugoj grupi učenika kako su vidjeli Isusa Uskrsloga. Veoma je zanimljivo da dok dvojica iz Emausa pripovjedaju njima kako su ga susreli, umah se ukazuje Krist među njima. Učenici su ponovno prestrašeni i boje se vjerovati svojim vlastitim očima.
Ovdje je ponovno jedan vid Tome apostola iz prošle nedjelje, ali nemojmo se čuditi niti osuđivati, već radije kušajmo ih razumjeti ili biti na njihovom mjestu. Oni su vidjeli i doživjeli kako je patio, kako je umro i bio pokopan, a to je za njih dovoljno da je pokopana svaka njihova nada koju su toliko vremena gajili u svojim srcima, i po toj nadi očekivali velike događaje, pa čak i političke. Zato ni samo Isusovo ukazanje i pripovijedanje učenika iz Emausa ne ulijeva u njih povjerenje.
Isus mora kao i kod Tome dokazati svoju fizičku nazočnost, pozivajući ih da bolje pogledaju mjesta čavala, a kao konačnicu traži štogod za prismok da dokaže kako jede, jer duh nema tijela. Uz to je još iskoristio i prigodu da njihovim očima otvori Pisma što su o njemu rekla i prorokovala, te da se to upravo sada ispunilo. Kao zaključak njih uvjerava da su sada i oni svemu tome svjedoci. Koja lijepa poruka svakome od nas?!
Isus danas svojim nazočnim učenicima otvara putove vjere; od njegove fizičke nazočnosti, što oni mogu očima provjeriti, zatim svojim osjetilima opipati i njegovim iskazom se uvjeriti da nije duh, te zatim jedan veliki put vjere je tumačenje Pisma, a to je poziv svima da potražimo i produbimo taj sigurni put, jer na koncu, on pošto im je rastumačio pisma, im kaže da su oni sada svjedoci. Svjedok je jaka i teška riječ i znači da su sada izravno u njegovoj zajednici i tako im se ubuduće ponašati. Svaki ovakav svjedok će se potruditi da svaki put i vid vjere jača, kako bi što bolje odgovorio pozivu Uskrsloga u njegovoj zajednici Crkve.
Danas vjerovati znači radosno se zauzeti s Bogom, našom savješću, s drugima, sa svijetom i sa životom, a sve to živjeti sa uskrsnim duhom, da tako mognemo potvrditi da je uskrsnuće u nama trajno i da nam daje novi život u Bogu. Onako kako su to učinili apostoli i prvi učenici: preokrenuti svoj život u Bogu, makar nas pratile tolike poteškoće i nevolje svagdanjega života. Nisu ni apostoli, ni prvi učenici bili oslobođeni nevolja i poteškoća, ali su ih znali nositi i pobjeđivati u uskrsnoj radosti koju su jednom doživjeli, a neprestano usavršavali. Ovo je zadaća jednaka bila onda za apostole i učenike kao danas i za nas koji slušamo ove riječi u ovom Božjem hramu, u ovom svetom uskrsnom vremenu. Možda je nama danas puno lakše prihvatiti Uskrsloga, kada smo sve saslušali i imali prilike toliko toga naučiti, nego možda tolikima kojima su apostoli i učenici propovijedali. Zato niukom slučaju ne možemo odbiti odgovornost, već radije se zauzimajmo za neprestano obraćenje i ispovijedanje naše vjere u Uskrsloga, i to svojim dobrim djelima, po primjeru prve Crkve.
“Poslije dugog zajedničkog života, studirajući i meditirajući, tri učenika su ostavili svoga starog učitelja kako bi započeli svoju misiju u svijetu.
Deset godina kasnije, trojica učenika se vratiše posjetiti učitelja.
Stari redovnik im pokaže da sjednu, jer mu je staračka slabost onemogućavala da se ustane. Kada su se raskomotili počeli si govoriti svoja iskustva.
“Ja”, započe prvi oholo, “sam napisao mnogo knjiga, i prodao u milijunima primjeraka”.
“Ti si ispunio svijet papirom”, reče učitelj.
“Ja”, poče drugi ponosito, “sam propovijedao na milijun mjesta”.
“Ti si ispunio svijet riječima”, reče učitelj.
Zatim poče treći.“Ja sam ti donio ovaj jastuk, kako bi ti mogao bezbolno nasloniti svoje bolesne staračke kosti“.
“Ti”, zasmija se učitelj, “ti si našao Boga“(B.Ferrero,Mabić/Jukić,Pr.V.187).
Samo onaj koji svoju vjeru potkrijepi dobrim djelima može govoriti o vjeri. Upravo je prva Crkva onako brzo rasla i napredovala, zato što je vjera u Uskrsloga potvrđena ljubavlju, ne samo prema Bogu, već prvenstveno prema bratu čovjeku za koga je Isus podnio muku, smrt i slavno uskrsnuo. Zato njima neukima apostolima i učenicima nije trebalo previše riječi, jer je ljubav Uskrsloga iz njih žarila, kako u propovijedanju tako i u svagdašnjem svjedočenju.
Danas je to jednako meni i tebi poziv u našem vremenu da podobro ispitamo ispovijed naše vjere, možda je bolje reći, moje i tvoje vjere. To da smo vjernici i da i dalje želimo biti, je neupitno. Međutim, moramo malo više zaviriti u našu svagdašnjicu i pitati se da li moj susjed može prepoznati da sam ja vjernik, kako to kažem. Ne da me on ocijeni, već da po mom životu to vidi. Oko nas se toliko toga događa gje je potreban Krist, a on šalje mene, dapače on me je već poslao. Da li izvršavam njegovu zapovijed i moju obvezu koju sam rado primio? Koliko me puta zvao od nemoćnih, obespravljenih, uvrijeđenih, bolesnih i nejakih? Možda je moj odgovor bio da i mene toliko toga tišti i što ja tu mogu učiniti? Mogu mnogo ja tu učiniti, ali nisam učinio. Smijem li reći da slijedim djelima Uskrsloga? Kadkada, možda! Uvijek, ne!
(fra Franjo Mabić)
| < « | » > |
|---|