Isusovi oproštajni govori u Ivanovom evanđelju, braćo i sestre, zauzimaju čak pet poglavlja, a završavaju velikosvećeničkom molitvom, čiji smo drugi dio maločas čuli. Zove se velikosvećenička molitva zato jer Isus prije nego će podnijeti muku i smrt se pojavljuje kao Svećenik koji moli Oca za svoje i govori o muci koju ima podnijeti. U ovoj molitvi Isus najprije moli za samoga sebe i traži od Oca da ga proslavi. Zatim moli za svoje učenike koje ostavlja u svijetu, i na koncu moli Oca za buduće vjernike. Moli za njih jedinstvo i spasenje. Središnji dio, kako vidimo, je posvećen upravo apostolima i njihovim nasljednicima, biskupima i svećenicima. To je ujedno i proročka molitva jer savršeno gleda naprijed što će se dogoditi u Crkvi. Također ne bježi od stvarnosti: kazuje da ih čeka rad i muka, odgovornost, radost, ali i progonstva. Međutim, iznad svega ovo je jedna molitva utjehe. Uza sve ovo što ih čeka na putu, On njih brani i za njih moli. Potpuno su slobodni, kao što je bio i Juda slobodan, ali oni su u istini posvećeni i zato će ostati s njime u istini.
Uza svu slobodu, apostoli su primili poslanje i moraju se ponašati po tim pravilima. Moraju najprije biti jedno u vjeri:»Čuvaj ih u Tvome imenu…da budu jedno kao što smo ja i ti», a to znači da moraju biti u istoj vjeri u Boga, u Isusa i u istoj Crkvi i istom životu milosti sakramenata, ali i u zajedništvu bratskoga života gdje vlada razumijevanje, poštovanje, opraštanje, žrtva za drugoga. Možda se i zapitamo zašto je sve ovo nužno živjeti u ovim okvirima i pravilima? Odgovor je jasan: apostoli su u svijetu. Oni neće pobjeći od svijeta, nego će se uključiti u svijet i donijeti mu Isusa, a tu će naići na mnoge poteškoče. Oni su misionari koje je on poslao kao što je njega Otac poslao. Moraju biti svijetlo svijeta, grad koji se vidi na gori, a da bi to ustrajali biti, naići će na mnoge poteškoće koje će trebati svladati. Isus ne traži da ih Otac izvuče iz svijeta opasnosti, već moli da ih zaštiti od Zloga. Zna on da će ih progoniti, zna on da će ih mrziti, ali zato je ova molitva i molitva utjehe, jer on to kaže da će ih sve čekati što je on doživio. Njega su progonili od jaslica do križa, njega su mrzili, ali je Otac bio s njim jedno i zato je pobijedio. Upravo ovo želi reći svojim nasljednicima da ih to čeka, ali neka se ne boje jer on će moliti Oca za njih i biti im potpora.
U drami «Suđenje Isusu» Diega Fabbria, Ilija pita svećenika: «Kako to da do sada niste uspjeli promijeniti svijet?» Svećenik odgovara: «Nismo nasljedovali Isusa koliko i kako treba… Ne ponašamo se svaki dan u svemu, bilo u velikim ili malim događajima, kako treba, odnosno, kako bi se ponašao sam Isus… Pred svakom odlukom, pred svakim činom koji nam se ima dogoditi, mi bismo se trebali pitati: ovdje, sada u ovim okolnostima i uvjetima, kako bi se ponašao Isus»?
Ovim jednostavnim riječima nemamo što dodati ili oduzeti, osim pojedinačno dati svoj odgovor. Toliki su u svijetu u ove dvije tisuće godina dali odgovor svojom žrtvom i svojim životom. Oni su ispunili svoju zadaću, ali istini za volju i na našu žalost, bilo je i onih koji su preuzeli ovu odgovornost na ovome putu, ali su je iznevjerili i u svojim slabostima posrnuli pod teretom križa, ali nisu znali zatražiti pomoć, da se ustanu i ponovno krenu. Zato su nam svijetli primjeri apostola i svetaca pred nama da i slijedimo, da se molimo za njihov zagovor kod Gospodina, a oni drugi su pred nama da vidimo kako ne bismo smjeli.
Sam Isus je prorekao poteškoće i nevolje. Nije nam obećao oslobađanje od ovoga, jer ni On nije bio oslobođen, ali je veoma čudno da mnogi ne znaju zatražiti njegovu pomoć koja im je svaki dan potrebna. Posrću i padaju u svojoj slabosti, ali obratiti se Gospodinu nikako. Ovdje mi trebamo jedan pravi odgovor. Jesmo li vezani uistinu čvrsto za Krista da znademo pitati i tražiti pomoć u trenucima slabosti i poteškoća. No, najprije trebamo biti vezani s njime neprestano kao što su otac i On, onda u svakom trenutku tražiti pomoć i ona neće izostati. Svaki vjernik i Kristov sljedbenik je ovo iskusio mnogo, mnogo puta. Poslije jednoga ovakvoga iskustva ne može se olako tražiti jedno drugo iskustvo koje neminovno nas udaljuje od Krist. No, ne zaboravimo sami sebe upitati, ako me jedan čovjek koji mi je blizu samo onda kada mu nešto treba, pita, da li ću mu ja rado biti na usluzi? Da sam na Isusovom mjestu, bi li ja sam sebe toliko puta uslišao?! Odgovori traže pitanja. Ja moram na njih odgovoriti. Ovdje nitko drugi ne može umjesto mene, već ja. Odgovor je jedinstvom u vjeri, Crkvi, milosti, sakramentima i molitvi. Poslije ovoga moram imati volje obratiti se mom Gospodinu. Zaključimo ovo razmišljanje jednim malim, dječjim primjerom koji ima veoma ozbiljnu i odraslu poruku:
«Dijete se pred ocem mučilo da pokrene oveći kamen. Trud je bio uzaludan jer je kamen za njegovu snagu i dob bio pretežak.
Otac ga je promatrao i upita ga:
- Sine, jesi li siguran da si upotrijebio svu snagu?
Odgovori mu sin:
- Jesam, tata!
Uzvrati otac: -Nije istina sine. Kako si upotrijebio svu snagu, kada mene nisi zvao da ti pomognem»(T.d.P.Mabić,Pr.III.91).
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|