Današnji ulomak iz Evanđelja, kako smo čuli, možemo lijepo podijeliti na tri dijela, s tim da prva dva donose svaki svoju usporedbu, a treći, zaključni upravo govori o usporedbama, u kojima je Isus veoma rado govorio svome slušateljstvu, a kako čusmo, kasnije bi apostolima što nisu razumijeli, nasamo tumačio.
U četiri evanđelja nalazimo čak trideset i četiri usporedbe što ih Isus koristi da izrazi ili rastumači temelje svoje nauke, svoje Vesele Vijesti-Evanđelja. Uvijek uzima usporedbe iz njihova okružja da bi ga bolje razumijeli i koristi jezik njima što bolje razumljiv. To znači, on se trudi da njegovo sjeme koje sije u svoje sljedbenike, padne u što pripremljeniju zemlju.
Sa ove dvije usporedbe o sjemenu, kao i cedrova grančica iz prvoga čitanja, želi nam se reći da je Bog onaj koji ravna svime. Sveti Pavao to jednostavno kaže: «Nije važno tko sadi ili tko zalijeva, Bog je onaj koji daje rasti»(Usp.1Kor 3,7). Spavao ili bdio, noću ili danju, sjeme raste, a da on (čovjek) sam ne zna. On je jedini koji spasava, ne svojom snagom, već nas spasava, što nas malo pomalo uvlači u Božje Kraljestvo, u kraljestvo ljubavi, pravde, svetosti, pravednosti ovdje među nama na zemlji. Kraljestvo Božje je milost, Božji dar koji nam ulijeva povjerenje i nadu mimo naše ljudske slabosti.
Druga usporedba o najsitnijem sjemenu gorušice koja uzrasta toliko da se mogu ptice u njezinim granama gnijezditi, nam želi reći jednako da Kraljestvo Božje ima prilično skromne početke; počinje ga čovjek kojega će raspeti i kojemu će biti povjereno malo stado – apostoli, Prva Crkva. Usprkos svemu tome cilj je zauvijek slavan, a rasprostranjenost i u prostoru i vremenu je sveopća (katolička). Spasenje je otvoreno za sva vremena, pojedince i narode. Malen je i čovjek, pojedinac, krhak, slabašan, ali ono sjeme Riječi Božje u njemu donosi plod svaki dan polako. Božja milost nas svakoga tako vodi prema punini ostvarenja Kraljestva Božjega svima nama. Tako Božja milost trga sve granice i postaje čvrsti korijen nade za sve sljedbenike, za sve vjernike. U skromnosti i poniznosti, odnosno, malenkosti Crkve, čuva se snaga milosti Božje, u siromaštvu ljudskoga tijela se čuva snaga božanstva, a u našoj slabosti se čuva i nalazi Kristovo spasenje koje nas oslobađa od grijeha i čuva od zloga.
Stoga se mi danas moramo zapitati kako i na koji način mi dopunjamo Onoga koji je dao da u nama uzraste vjera, nada i ljubav? Kako s Njime surađujemo u uzrastu Kraljestva Njegova. Da li naš cedar, zrno ili gorušica ostaju samo na onome što je Svevišnji učinio, ili sam ja dao svoj puni doprinos da Kraljevstvo njegovo raste u meni i oko mene, da pomognem drugima da i njihovo stablo uzraste. Danas bismo se mi mogli uistinu više potruditi u poznavanju Vesele Vijesti i tako davati svoj veći doprinos uzrastu vjere, Kraljevstva Božjega u nama i među nama. Nemojmo zaklanjati svijetlu da dopire do nas i među nas.
«1861., točnije desetoga svibnja je zahvatio požar grad Glaris u Švicarskoj. Požar je zahvatio 490 kuća. Gradsko vijeće i uprava zajedno sa građanima su odlučili čim prije obnoviti sve kuće nastradale požarom.
Među radnicima koji su radili bio je i jedan mladi Talijan Giovanni iz Sjeverne Italije. Njemu je bio poslije nekoliko početnih dana povjeren zadatak da ispita jedan sumnjivi zid. Nije bilo druge već ga polako rušiti. Rušeći opazio je pod malterom da se pojavila neka knjiga. Pažljivo ju je opkopao i otkrio da je to Biblija. Netko ju je možda namjerno zazidao ili se možda grubo našalio i sa svetinjom. Bilo kako bilo na prvoj stranici ”vlasnik” je nekada, i to ne baš tako davno jer je kuća bila jedna od novijih, napisao: ”Želim vidjeti hoće li ikada odavde uspjeti izaći – osloboditi se”.
Mladi zidar nije bio posebno nikada privržen vjeri, a i vrijeme mu nije bilo sklono, ali ova ga je ”knjiga” sada promijenila i svake je večeri čitao i tako se približavao Crkvi u kojoj je i primio sve sakramente.
Dvije godine kasnije, kada je završio u Švicarskoj posao, premješten je u Milano. Gradilište je bilo veliko s puno radnika tako da su morali dijeliti i sobe i više ih bivati u jednom prostoru. Jedne večeri je tako njegov kolega iz sobe bio radoznao što to on čita:
- Što to čitaš?
- Bibliju.
- Uh! Kako možeš vjerovati tim i tolikim glupostima? Zamisli da sam ja jednom zgodom u Švicarskoj našao Bibliju i kada smo gradili novu kuću zazidao sam je u zid. Zanimalo bi me vidjeti je li koji đavao ili netko za njega uspio je izvaditi da izađe na vidjelo!?
Mladić se naglo trznuo na ove riječi svoga kolege.
- Što ćeš učiniti ako ti ja pokažem upravo tu Bibliju što si je ti zazidao?
- Poznao bih je odmah jer sam je posebno obilježio.
Mladić mu je drhtavom rukom pružio Bibliju nadodajući:
- Poznaješ li svoj znak?
Uzeo je knjigu u ruku, otvorio strancu i sav zbunjen i iznenađen ostao u šutnji. To je bila upravo biblija koju je on zatvorio da nikada ne izađe na svijetlost dana govoreći svojim kolegama s posla:
- Želim vidjeli hoće li ikada odavde izaći, hoće li je itko osloboditi?
Giovanni se nasmijao i veselo sa zadovoljstvom zaključio:
- Kako vidiš, Biblija se vratila tebi.
Mnogo puta i na mnogo mjesta je Biblija zazidana u kakvoj ladici ili sobi, da ne bi smetala kome»(T.Storie 18, Mabić/Jukić,Pr.V.340).
Biblija, Vesela Vijest je ono zrno, ono gorušičino sjeme, onaj cedar, ona usporedba; sve je to Gospodin ubacio u moju nejakost da uzraste do punine, da donese obilati rod. On traži od mene suradnju ne da zazidam svoje sposobnosti, svoje darove ili da odbijem njegove darove, već da ih zdušno prihvatim i da napredujem, a On će dati da sve uzraste iza kako se mi potrudimo pripremiti i pripremati teren. Pomozi nam da znadnemo, Gospodine, s Tobom surađivati izvršujući tvoju Zapovijed Ljubavi, i neka nas prati obilje Tvoje milosti, da naša mladica napreduje u Tvome Kraljestvu.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|