Bog je ljubitelj života, zato on nije stvorio smrt i nije mu mila propast živih, kako čujemo u prvom čitanju i kako nam svjedoči evanđelje sa dva čuda u kojima Isus uskrisava Jairovu kći i ozdravlja ženu od krvarenja. Ova dva slučaja imaju puno toga zajedničkoga iako na prvi mah nam se ne čini tako. U oba slučaja dolazi do spasenja obadvjema, ali puno više od onoga pukoga
naravnoga, kada se radi o zdravlju i životu, ovdje se ide i više od bolesti i smrti. Obje su žene, djevojčici je dvanaest godina, a žena krvari dvanaest godina. U oba slučaja je ponizna i sigurna vjera koja dovodi do uskrsnuća, odnosno ozdravljenja. Isus skoro jednako zaključuje i ženi koja je u strahu kada je dotakla skut njegove haljine, i Jairu kada mu javljaju da ne muči učitelja, jer je mala već umrla. Isus nagrađuje njihovu vjeru.
Marko se danas zabavlja i, rekli bismo, izruguje s liječnicima:»Žena neka… mnogo je pretrpjela od pustih liječnika, potrošila sve svoje i ništa joj nije koristilo, što više, bivalo joj je sve gore.» Ovdje nije pitanje samo u jednom običnom svakidašnjem Isusovom čudesnom ozdravljenju. Ovo ozdravljenje, odnosno, ovu bolest treba pogledati što je onda značila, da bismo dovoljno shvatili koliko je veliko ovo ozdravljenje. Sjetite se gubavaca i njihova društvenog stanja, njihove izoliranosti, osamljenosti, nečisti, a pored svega nabrojenoga zadnja je patnja i bol. Ovdje ima puno toga sličnoga.
Levitski Zakonik jasno kaže i toga se morala pridržavati osoba koja je imala krvarenje: «Žena u krvarenju, koliko god da ono trajalo je nečista. Svako uzglavlje na koje se nasloni je nečisto, svaka sjedalica ili namještaj koga se dotakne je nečisto, tko je se dotakne nečist je, mora se oprati, potopiti se u vodu i do večeri biti nečist(15,25).»
Dakle, žena je podložna jednom strogom režimu i kontrolama radi kojega je njihov život bio nesnosan, ali ne samo njima, već i onima koji su s njima živjeli. Nisu mogle biti nazočne ni na zajedničkoj molitvi ili obredima. Krvarenje je, dakle, bilo jedna velika drama i tjelesna kao bolest, društvena izoliranost i isključenost, ali i duhovna, jer je zabranjivala zajedničko slavljenje čak i Gospodina Boga.
Samo Isusova spasiteljska snaga je bila kadra nakon dvanaest dugih godina vratiti ženu u život i nagraditi njezinu vjeru. Vjera joj je vratila zdravlje i radost ponovnoga življenja, kako zdravlja tako i ponovnog uključenja u obitelj i u sve ono što je jedna normalna žena bila i značila u Židovskom svijetu onoga doba, upravo onako kako se i Jairova kći vratila onome životu koji je prije živjela.
Najljepši dar koji smo dobili u našem postojanju je upravo dar života, bilo ovaj fizički bilo naš kršćanski, za jedan i drugi, odnosno naš jedan život, mi mu moramo biti zahvalni. Morali bismo se pokušati staviti u kožu današnjih dviju žena koje su zadobile život i shvatiti što znači imati ponovno izgubljeni život i izgubljeno zdravlje. Možda bismo onda i mi vjerom mnogo toga više imali i Bogu zahvaljivali na daru života i daru vjere. Vjera je obadvjema dala život.
«Jedan je američki propovjednik došao u Peking i jednoga od poslužitelja zamolio da mu otprilike kaže što je za Kineze vjera. Ovaj ga je uzeo, izveo ga vani iz restorana i upitao:
- Što vidite, gospodine?
- Vidim ulicu punu kuća, vidim toliko svijeta koji hoda i žuri, vidim tolika vozila.
- A, zatim?
- Vidim i stabla.
- Možda još nešto?
- Vjetar koji nas miluje.
Kinez je raširio ruke uzdišući:
- I to je vjera, gospodine.
Sve je vjera.
Tražiš vjeru kao čovjek dobra vida, kada traži vid otvorenih očiju. Tako je vidljiva, a tako ju je teško vidjeti-naći» (PIME,Mabić,Pr.IV.190).
Božjega dara vjere i života malo smo, nažalost, svjesni. Ovu tvrdnju pokazujemo svojim svakidašnjim životom, mi danas. Jer da smo toga svjesni bili bismo Njemu zahvalniji i to bi se očitovalo u našoj svagdašnjici, a to možemo reći i za jučer. Ponašamo se samo dobro onda kada nam Gospod treba, kao Izraelci u pustinji.
«Misionar je morao poći na jednu udaljenu postaju i dok je sjedio pokraj svoga nedavno krštenoga vozača, vozač mu reče: “I auto ima svoje prispodobe.” “Na što misliš?” – upita misionar. “Pa evo, ima kršćana koji vjeru koriste kao rezervni kotač. Kada im se u životu dogodi “prometna nasreća” pomisle: sada mi mora pomoći vjera!” “A što ti misliš da bi trebala biti vjera?” – upita ga misionar. “Upravljač, upravljač (volan) Gospodine!”(Živo vrelo,2/99,str.29).
Kada bi kod mene i tebe bila vjera ono što je volan-upravljač u auta drugačije bi se mnogo stvari odvijalo u mom i tvom životu. Rezervi kotač nikada ne bi smio bio usporedba mojoj vjeri. Gospodine, budi izvor i cilj moje vjere, da idem prema tebi svaki dan u svemu, a ne samo u slabostima.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|