Danas nam Evanđelje donosi jedan čisti Isusov neuspjeh na početku njegova proročkoga puta, i to baš u sinagogi svoga grada Nazareta, u kojem je odrastao i gdje su ga svi poznavali. Najprije su nazočni na početku iznenađeni kako on znade toliko toga; pa zatim odakle mu sve to, njemu Marijinom sinu, kojega oni dobro poznaju kao i sve njegove, a to je dovoljno da
nemaju povjerenja u njega.
Nazarećani ne mogu još shvatiti niti progutati činjenicu njegova utjelovljenja, zato su ovdje sva ova pitanja i upitnici. Prije nego ovo nastavimo moramo se malo osvrnuti i na drugu temu - problem koji danas susrećemo u ovom ulomku. Naime, Nazarećani pitaju: «Nije li on sin Marijin, brat Jakovljev… zar mu sestre nisu ovdje među nama?»(Mk 6,3).
Ove riječi iako pune ironije i sarkazma nama otvaraju temu i pitanje Isusove braće i sestara, koji su u povijesti Crkve imali ne malih problema. Jedno teološko pitanje je da li se ovim umanjuje, kada bismo shvatili doslovno našim današnjim rječnikom, Marijino djevičanstvo. Isus je Jedinorođeni i Prvorođeni i tu nema nikakvih sumnji. Ovo «braća i sestre» na Istoku je bilo ime jednako i za bližu rodbinu, od braće i sestara, stričeva, ujaka i tetki.
Danas kod nas u nekim krajevima što znači nećak? Može biti unuk, bratić ili sestrić ili od bližih rođaka. U drugim jezicima je također, primjerice u njemačkom Onkel, je jednako tetak s jedne ili druge, očeve ili majčine strane, kao i u talijanskom zio ili zia, tetak ili tetka, odnosno stric, strina, ujak, ujna. Tako da nas ovo ne smije zbunjivati. Pa, kod naših pravoslavaca i danas lijepo čujete za prve rođake se kaže da su braća od tetke ili brat od strica. Ovo je samo nekada koristilo protivnicima Utjelovljenja po Duhu Svetomu, pa su neuko napuhivali ovu temu. Danas nam je svima jasno da je drugačije.
No, mi bismo se trebali vratiti onoj nije prorok bez časti, osim u svom zavičaju i među rodbinom i u svome domu. Isus je ovo žalosno ustanovio i nastavio svoj mukotrpni hod naprijed. Čudio se njihovoj nevjeri. Međutim ovdje nam se otkriva jedna lijepa činjenica koju ćemo mnogo puta zapaziti u Isusovim javnim nastupima. Isus u svome kraju nije učinio nijedno čudo. Zašto? Pa, zato jer nitko nije tražio, oholost nije dala da iskreno i ponizno zavape kao toliki drugi njihovi sunarodnjaci. Oni su znali za njegova čudesna djela po drugima krajevima, ali su ovdje očekivali da će se on predstaviti kao neki mađioničar i njima demostrirati sve što je činio po drugim krajevima, ali su se prevarili. On uslišava molbe onih koji ga zatraže vjerom i koji su uvjereni da im može pomoći. On nagrađuje vjeru svojim uslišanjem, svima bez razlike, koji mu se obrate; Židovima, Rimljanima i poganima.
Mi se danas veoma brzo čudimo Nazaretu da nije primio Isusa i da mu nije povjerovao. Upitajmo se danas jesmo li mi Nazarećani u našim okolnostima. Živio sam u jednoj župi gdje ima svjetskih i evropskih prvaka u sportu, vrhunskih liječnika, političara iz najvišega ranga, ministara i doministara. U društvu su veoma cijenjeni i uživaju veliki ugled, a u mojoj župi onaj je sin ovoga, onaj rođak onoga, i to se uvijek traži onaj gori iz roda, da im se okrnji ugled, tako da na koncu skoro nijedan nije bez kardinalne mane koju mu je nalijepila njegova rodna župa i rodno mjesto. Veliki je to grijeh prema njima i njihovim obitelji. To je naš grijeh. To je moj grijeh!
No, ja bih danas ovo proširio još više na sve nas, kako u hrvatskoj katoličkoj Crkvi, tako općenito na sve nas kršćane. Ne proširujem da bih umanjio i podijelio odgovornost, već samo da bolje sagledamo. Uzmimo primjerice našu svagdanju psovku. Što psujemo? Psujemo sve što je naše, što je sveto i što nam je najvažnije u životu. Psujemo sve ono što kažemo da volimo i poznajemo, kao Nazarećani svoga sugrađana Isusa. Psujemo Boga, Isusa, Njegovu Krv, Njegovo Srce, Sakramente, Blaženu Djevicu Mariju, naše svece zaštitnike, Crkvu, službenike crkve, majku oca, i na sve ovo dodajemo svoju osobnu listu psovki ili litanije koje izmišljamo. Nikada nećemo čuti da se upuštamo u psovke bezvrijednih osoba i stvari, odnosno institucija. Jučer nisam čuo da se psovalo Tita ili partiju, a Boga i Crkvu kao ulaznica za «više» đavolsko društvo jesam svaki čas. Psujemo samo zato što je naše, a kada nas netko opomene, onda se vrijeđamo tko je on i zašto. Tko ti daje za pravo u društvu psovati sve ovo? Znadeš li vjerniku vrijeđaš sve i još se dičiš? Jesi li se ikada slušao kako ružno zvuči tvoja psovka. Pokušaj nekome reći da te snimi, možda ti otvori uši.
«Otac i sin pošli orati. Pljunuvši u šake, uz “Ime Isusovo” otac postavi pravilno plug u brazdu. Sin Mirko ošine konje, ali jedan od njih, Zekan, neće da povuče, Deru se na nj obadvojica: “De, Zekane, dee Zekane!” Ali Zekan stoji kao ukopan. Mirko opet dreknu jako: “De Zekane!” i grdnom psovkom pogrdi Boga. Zekan je povukao, a otac baci plug, podiže obje ruke i reče: “Stani, ispregni konje, potjeraj kući, neka plug ostane na njivi.”
- Oče, sad je Zekan povukao. Mogli bismo nastaviti, reče smireno sin.
- Nijedne više, odsječe otac. Sin je ušutio i oprezno ispregnuo konje. Ilija je išao za njim kao nijem i oborene glave.
Za večerom nitko nije ni progovorio. Nitko nije znao što se dogodilo, osim oca i sina. Nakon što je u tišini popušio cigaru, Ilija reče sažalno ženi: “Anđe, sutra rano probudi mene i Mirka.” Ustade i ode na spavanje.
Sutradan, u prvo svitanje, otac i sin odmicali su uskim seoskim putem. Otac prekinu šutnju: “Moj sine, volio bih da su mi oba konja jučer ostala na njivi mrtva, nego što si ono izgovorio. Ti si pogrdio onoga od kojega nam je sve dobro. Onoga koji blagoslivlje sve naše trudove i čini da nam godina rodi njegovim blagoslovom. Ja jučer nisam smio nastavit oranjem, jer je ono mjesto prokleto. - “Oprosti, oče, ni sam ne znam kako mi ono izmače. Natentao me đavao i rekoh što u svom životu nisam nikad rekao”.
- Moj dragi sinko, neka ti dobri Bog oprosti! Eto, sad ćemo u crkvu. Lijepo se pokaj i ispovijedi i sve reci misniku što je bilo. Uzdam se u Boga da će te očistiti, da budeš opet dika svoga oca i svoje majke.
- Tako je, oče, reče skrušena srca Mirko.
Polje je opet oživjelo kao i jučer. Mirko je veselo tjerao konje, a Ilija je držao plug i opet su se nizale brazde uz Božji blagoslov»(Fra B. Karačić, Mabić/Jukić, Pr.V.240)
Naravno da bi nas mnogo više i češće biti o onih koji će lijepo znati opomenuti, ali i onih koji će biti Bogu draži, jer su znali lijepo poslušati starije, pokajati se, upitati oproštenje, ispovjediti se i poći u život sa svojim Bogom u miru. Tako drugi mogu vidjeti da je Bog moj, da je Isus moj i da njima živim kako oni od mene traže.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|