Župa Izbično

Kruh u Bibliji kao i na Bliskom Istoku, na koncu konca, i danas u nas  znači osnovnu hranu, i tko ima kruh  ima sve, ima svu hranu. Zato se za mnogo poziva kaže, doći do kruha, do života, zaposlenja i sl. Kod njih se kruh nije smio davati životinjama, kruh se nije smio bacati, kao što je i kod nas – poljubi pa ostavi, ako ne možeš jesti, ali bacati ne smiješ,  niti se smio rezati nožem da se ne bi «ubilo» kruh, jer se držalo do kruha kao da ima život u sebi i da je živ.

Osnovni i uobičajeni kruh i danas je u Palestini i Izraelu beskvasni kruh, sličan našoj «prevrti» ili nešto kao lepinja-somun od ćevapa, samo što je beskvasni i tanji za jedno tri do četiri puta. Beskvasni je i tako tanak jer se mogao u pustinji olako pripremiti; malo brašna, vode, soli, te jedan tanki mjed i malo vatre, dovoljna je i suha travka ili što tanko da  u par minuta kruh bude pripravan za jelo.

Danas nam je zgodno razumjeti koliki su bili ti kruhovi. Vratimo se Ivanovom Evanđelju i ulomku koji smo čuli:»Ovdje je jedan dječak koji ima pet ječmenih hljebova i dvije ribice.» Zacijelo dječak nije nosio za masu zajutrak ili objed. Nosio je za sebe onoliko koliko mu je trebalo redovito za jedan objed. Dakle, ti kruhovi (hljebovi) su bili i jesu danas manji od komada kruha koje mi danas dobivamo u našim evropskim restoranima.

Ovdje u ovom ulomku se krije jedna scena uvijek lijepa i uvijek nova: možemo je usporediti sa našim životom i upotrijebiti je češće. Izaija kaže(25,7):»Podijeli kruh svoj sa gladnima», onda će tvoj post biti Gospodu mio. Dječak daje Isusu svoj objed. Koliko smo puta čuli u životu ovo izvješće i naša pozornost je odmah otišla na Isusovo čudesno umnažanje, na umornu masu svijeta, pa na apostole koji poslužuju i kupe ostatke, dok on koji je darovao svoj kruh za druge, i njegovim kruhom je načinjeno čudo umnažanja, ostaje nepoznat kao i prije toga.

Dao je Isusu  sve što je imao, a da ga nitko nije ni zapamtio, niti je on tražio nagradu, niti od Isusa , niti od apostola. Koliko možemo naučiti od njega, njegove darežljivosti i poniznosti? Nadasve je bio mudar i razborit jer je ponio sobom objed, a zatim darežljiv da ga se ni ne spominje kada su sakupljeni preostali ulomci, a to dokazuje još jednom njegovu poniznost i radost što je podijelio svoj kruh sa gladnima.

I Isus ostaje ponizan kada ga masa hoće zakraljiti. On se povlači u osamu da zahvali Nebeskom Ocu što je čudesno nahranio toliko svijeta. Poznavao je u dušu čovjeka svoga vremena. Njima je trebao osloboditelj politički i zato ga hoće zakraljiti, ali On zna što se u njima krije i reći će im da to hoće učiniti samo zato što su se nasitili njegova kruha, a ne žele ni čuti za Njega kada kaže da je On Kruh Života, od kojega se neće ogladnjeti. Zato se i povlači u osamu svome Ocu.

Danas mi u svakoj svetoj misi umnažamo kruh. Krist nam se daje da zasitimo glad zajednice i svakoga nas pojedinca. Danas umnažati kruh znači najprije imati Njegovu ljubav i njegovom ljubavlju pristupati oltaru. Zato naše svagdanje umnažanje kruha, sudjelovanje u svetoj misi i pričesti  je vrhunac i izvor našega kršćanskoga  života. Stoga se ovaj život iz Crkve mora prenijeti na ulicu, u tvornicu, u urede, u naše kuće i obitelji, u naše prijateljstvo svakome čovjeku.

Jer, ako je Krist u meni, kao se onda mogu i moram ponašati. Bi li se ti ili ja ponašali onako kako se ponašamo poslije svete mise ili pričesti,  tako opušteno i zaboravljeno da smo slučajno u društvo Luke  Modrića i Grgata, ili sa nekom drugom poznatom osobom. Ne vjerujem! Pazili bismo na svaki pokret, na svaku riječ. Što onda možemo reći i što moramo zaključiti? Upitajmo se još i to da li mi više dobijamo, i da li zaslužujemo ono što dobivamo od Gospodina našim ponašanjem? Jednom bismo mi, uistinu, morali načiniti zaokret i početi živjeti ono što mu obećavamo. On će nam pomoći u našim slabostima, samo ako ga zazovemo. Zazovimo ga!

«Neki je starac išao na svetu misu od malih nogu. Jednoga jutra ide on, po običaju, na svetu misu, a put je bio veoma ružan i blatan. Starcu je bilo dosta naporno pješačiti po lijepom vremenu, a kamoli po ovakvomu. Stoga je počeo u sebi ovako razmišljati:

- Evo sam već ostario i oslabio, pa mi je teško dolaziti svaki dan u crkvu. Ubuduće ću stoga ići samo nedjeljom na svetu misu. Dragi će Bog imati za mene razumijevanja.

Dok je on tako razmišljao, začuje iza sebe korake … Okrenuo se i za sobom je ugledao prekrasnog mladića i to još obasjana čudesnim svijetlom. U ruci je nosio veliki rukovet ruža, koje su izgledale tako lijepo kao da su u nebu ubrane. Starac se tome veoma začudio i zbunio, a mladić će mu sa smiješkom:

- Nemoj se ništa čuditi! Ja sam tvoj anđeo čuvar i po Božjem nalogu pratim te svaki dan u crkvu, da pokupim ove prelijepe ruže što niču iza svake tvoje stope kada god ideš u crkvu na svetu misu. Stoga ustraj, dragi brate, i nemoj sustati. Neka ti ne smeta malo blata i malo vjetra. Idi samo dokle te god noge mogu nositi. Gospodin Bog će ovim ružama ovjenčati tvoje čelo u vječnom blaženstvu …

I nesta anđela, a starac nastavi radosno svoj put »(G.Colombo,Mabić/Jukić,Pr.V.295)
«Kao što se sve rijeke na zemlji slivaju u more, tako sveta misa je beskrajni ocean u koji se slijevaju sve rijeke Božje milosti sa Križa Kristova «(Gihr).

«Koliko je kapljica u moru, i blistavih zraka u suncu, i zvijezda na nebu, toliko se tajna milosti Božje krije u svakoj svetoj misi» (Sv.Bonaventura).

Nama poziv neka bude i danas kao i na Veliki Četvrtak ili na Tijelovo, da svaki put naša sveta misa i blagovanje Njegova Presvetoga Tijela i Predragocjene Krivi budu na spasenje duševno i tjelesno, ali i na iskazivanje Njegove ljubavi u dijeljenju našega svakidašnjega kruha - u punini značenja – sa početka propovijedi i razmišljanja, da tako i time potvrdimo da pripadamo Njegovoj Zajednici Ljubavi – Crkvi. Onda će na našim stopama cvjetati prelijepe ruže koje su određene da nas isprate u vječnost.

< «		» >