Današnji ulomak iz Ivanova Evanđelja nas uvodi u veliki Isusov govor o kruhu života što će ga izgovoriti u sinagogi u Kafarnaumu. Tu ga je danas našao narod, dan poslije nego je umnožio kruhove i ribice i čudesno nahranio pet tisuća ljudi. Isus ih odmah podsjeća na ono što se čudesno dogodilo, a oni od toga ništa nisu razumjeli, jer su u činu umnažanja kruha vidjeli samo
Nisu vidjeli da im Bog daje manu za hranu. Prekorava ih da ga samo zato traže i da za njim idu. No, neće ih otpustiti, već će iskoristiti prigodu da im progovori. Govoriti će im: «Pribavite sebi hranu koja ne propada, onu koja traje za život vječni, onu koju će vam dati Sin čovječji, jer na njega je Otac stavio svoj pečat».Produbio je u njima radoznalost, pa ga zato i odmah pitaju – što im je činiti. Njegov odgovor je jasan da vjeruju u Onoga koga je Otac poslao. To je onaj isti Otac koji je dao manu u pustinji>s neba. On danas nam daje kruh s neba . Kruh Božji silazi s neba i daje život svijetu.
Poslije svega logičan je i njihov upit da traže taj isti kruh da više nikada ne gladne, jednako kao što je Samaritanka na zdencu tražila od njega živu vodu da nikada više ne žedni. On kaže da je On kruh života, da je On kruh Božji, On je kruh s neba, i tko je s njime neće niti ogladnjeti niti ožednjeti..To je tajna koju će on kasnije rasvijetliti.>
Da bismo imali život vječni, ne možemo samo govoriti o dobrim djelima kao da vjera sama u sebi nije vrijednost, kao što ni ne možemo isključiti vjeru bez dobrih djela. Već samo imati vjeru, znači da je to djelo s kojim nas Bog obuhvaća svojom ljubavlju i želi da našu svakidašnjicuvežemo za njega. Vjerom čovjek nalazi svoj smisao, smisao svoga postojanja, i u svemu nalazi razlog ljubavi, prema Ljubavi-Kristu. Onda u vjeri više ljubav nije puka riječ, već je to stvarnost u Kristu, mome bratu, koji hodi preda mnom, da bi me tako preko vjere i kruha života doveo do života vječnoga. Zato je njegov govor danas i zahtjevan, ali i utješujući, odnosno ohrabrujući. On je tu. Dovoljno je u njega vjerovati i svoju vjeru potvrditi držeći Njega svojom vječnom hranom, onda si s Njime i Njegov zauvijek. Ne nikako zaboraviti djela Božja i preuzete obveze da bismo ostali na njegovom putu, jer tko dolazi k njemu neće nikada ogladnjeti, a tko vjeruje neće ožednjeti nikada. On je i hrana i piće. On je puno više od one mane u pustinji, i puno više od onoga kruha koji je jučer umnožio, od koga su se nasitili, ali nisu dalje otišli u zaključivanju i viđenju od onih Izraelaca što su mrmljali protiv Boga i protiv Mojsija, sjećajući se punih egipatskih lonaca.
>Danas mi ovdje okupljeni se pitamo, da li i mi možemo postaviti jednaka pitanja Isusu. Mislim da su drugi postavili za nas pitanja, a mi trebamo neprestano čuti onaj Isusov odgovor – da vjerujemo u onoga koga je Bog poslao, te da svoju vjeru u njega svaki dan, hranimo, njegujemo, jačamo, branimo, da je se ne stidimo, već da ju hrabro ispovijedamo i potvrđujemo dobrim djelima, po čemu će nas i drugi prepoznati i za nama poći, kao što su prepoznavali apostole i učenike u prvoj Crkvi i polazili za njima. Praznim riječima nećemo puno učiniti, pogotovu danas kada se osjeća tolika inflacija riječi bilo izgovorene ili pisane. Svijet je uvijek cijenio i bio željan primjera, a pogotovu danas, kada dobar primjer nije u modi, niti među nama, niti u novinama, televiziji. Ova mjesta zauzimaju oni kojima dobra djela nisu na prvome mjestu, a kamoli dobra djela učinjena iz vjere u Onoga koga je Bog poslao. Zato danas naše svjedočenje vjere ima veći smisao i potrebu, možda, kao nikada. Kao nikada, zato jer je više žeđi i gladi za Kristom i u samoj Evropi kršćanskoj nego ikada. No, kako stvari stoje sutra bi moglo biti i još gore, a odgovornosti imamo i mi kršćani kojima ove riječi i ovaj poziv danas dopire do ušiju i odzvanja u ušima. Jačajmo svoju vjeru, hranimo se Kristom koji nas krijepi i jača, da bismo ga mogli dati i drugima, da i drugi pođu s nama Njegovim vječnim putom, prvenstveno vidjevši naša dobra djela po kojima se prepoznajemo da smo Kristovi. Tako jedino možemo biti oni koji će unositi svjetlo u tami života. Dobrim djelima biti svijetlo i poziv drugima je pravi Kristov put. Težak je bio uvijek kao i danas, ali nije neostvariv. Bog uvijek pomaže one koji traže pomoć. Zatražimo pomoć da bismo mogli i sebi i drugima biti svijetlo koje će ih (nas) voditi vječnome svijetlu.
«Za vrijeme posjete jedne crkve u Torinu, jedan dječak iz predškolskog uzrasta, upitao je učiteljicu da joj objasni svijetle vitraje na kojima su se nalazili neki sveci.
Nekoliko dana poslije, na dan Svih Svetih, svećenik je upitao djecu, znaju li objasniti tko su bile osobe koje svijet slavi, i naziva ih “sveti”.Isti dječak koji je upitao učiteljicu o vitrajima, odmah se ustao i sigurnim glasom odgovorio: “To su oni preko kojih nam dolazi svijetlo”(Se vuoi, Mabić/Jukić,Pr.V.290).
Simboličan je ovaj simpatični primjerić. Uzet je iz revije (Se vuoi) Ako hoćeš. Upravo možemo zakljućiti naše razmišljanje sa ovim upitom . Ako hoćeš možeš me slijediti i ti biti onaj preko kojega će dolaziti svijetlo i pobjeđivati tamu, ne samo tebi, već i svima koji budu dijelili s tobom životni put, životnu sudbinu. Zašto ja i ti ne bismo bili oni po kojima će dolaziti svijetlo?! Bože budi uz nas! Budi nam Svijetlo!
| < « | » > |
|---|