Župa Izbično

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

E-mail Ispis PDF
devetnaesta_nedjeljaU prvom čitanju smo vidjeli kako je prorok Ilija, da bi pobijedio glad i umor na svom putu kroz pustinju, idući ususret Gospodinu, uzeo okrepu u kruhu i vodi. Tako je stigao do Božje gore Horeba. Jednako tako vidimo u evanđelju da nam treba snaga koju nam daje Kruh života koji je s neba sišao. To je kruh života za sve one koji u njega vjeruju.

Isus danas u cijelosti otkriva značenje «znaka» kruha koji je ponudio okupljenoj masi. 
Nije to fizički kruh, već je to «kruh koji je s neba sišao», kruh koji zasićuje čovjeka zauvijek održavajući ga u životu za vječnost. Taj kruh je osoba s kojom ulazimo u zajedništvo, to je sam Sin Božji: «Ja sam kruh koji je s neba sišao». Ovdje nastaju žestoke reakcije i prigovori nazočnih, jer oni mu poznaju svu rodbinu i tko je on da može sebe praviti Bogom.

Mnogo ponavljani pojam mrmljanja se javlja i ovdje. Ovo nas podsjeća na prolazak Izraela kroz pustinju i izražavanje nepovjerenja u Boga, odnosno još i gore, izazivanja Boga. Čim su malo osjetili glad mrmljaju protiv Mojsija i Arona (Iz 16,2), na svaku poteškoću mrmljaju na uši Gospodinu (Br 11,1). Sam Bog na ustrajnost njihova mrmljanja se pita: «Dokle mi je podnositi ovaj naraštaj opakih da mrmljaju protiv mene?»(Br 14,27). Evanđelista se upravo poziva na ovaj kruh-manu u Izlasku, a tako i ocjenjuje današnju Isusovu nevjerničku publiku, koja je odmetnička i ustrajna u nevjeri kao i narod u pustinji. Isusov poziv da ne mrmljaju postaje poziv da vjeruju u njega i da jedu ovaj kruh koji daje život vječni.

Publika je nezasitna, publika je nezadovoljna, traži znak, a ne želi vidjeti niti znak niti znakove. Najveći znak, on sam, je za njih nevidljiv. Ako kažeš nekome da u svemiru postoji nebrojeno zvijezda i drugih nebeskih, svemirskih tijela taj će ti zacijelo vjerovati i neće stavljati ništa u sumnju, ali ako staviš na vrata kroz koja treba proći natpis, da je svježe obojeno, taj će zacijelo dotaknuti i provjeriti, odnosno, uvjeriti se. Danas su to ovdje okupljeni Židovi koji u vjeri žele sve dotaknuti i bez toga se neće uvjeriti. On je tu među njima daje im se za kruh, koji je život vječni za svakoga tko bude blagovao od toga kruha. Jeli su onaj kruh i neki dan što ga je čudesno umnožio, ali oni ostaju slijepi, nevjerni i mrmljaju.

Danas ostaje pitanje nas koji slušamo ove riječi koje do naših ušiju, a nadamo se, i srca dopiru. Znamo da svako živo biće, da bi opstalo, raslo i napredovalo, se mora hraniti. Jednako vrijedi i za čovjeka, za njegov naravni i nadnaravni vjerski-kršćanski život. Isus danas u Evanđelju ostvaruje one, već nama poznate, slike iz Staroga Zavjeta i proglašuje se za nas, «živim kruhom koji je s neba sišao». Oni koji su uz njega moraju živjeti Božjim, Njegovim životom. Jasno je svakome da se ne može živjeti Božjim životom, ako se nećemo hraniti Božjom hranom i tako opstati u vezi s Njime, rasti i napredovati do ostvarenja vječnoga života.

Ostaje pitanje svakome od nas kako se hranimo i napredujemo u našoj vjeri i kako učvršćujemo našu vezu s Njime? Kako potvrđujemo naš kršćanski život svagdašnjim životom i ponašanjem? Jesmo li uistinu oni koji se hrane živim kruhom života, ili smo to samo na jednoj običnoj riječi? Sveta Crkva nam je i stavila pred oči, um i srce danas ovu temu da o tome bolje i dublje razmislimo. Hrana naše vjere nije neznatna. To je bitno pitanje u vjeri jednako kao i u životu fizička životna hrana. Koliko smo toga mi svjesni? Pa zato da bolje razmislimo i sebe upitamo, te da nam se ureže u srce ovaj problem, Sveta Crkva ovih nedjelja kao da ponavlja ovu temu više puta. Nije to samo puko ponavljanje, nije bez razloga tako. Razlog je da odgovorimo na ova pitanja.

«Uslijed okolnosti koje su po ljudskom sudu neobjašnjive, o Matej Crawey našao se jednog dana pored bolesničkog kreveta nekog novinara koji je svoje pero upotrebljavao samo zato da bi sve Božje svetinje ruglu izvrgavao. Toliki je bio protuvjerski otrov kojim je taj novinar ispunjao stupce svojih novina, da ga je nadležni biskup morao izopćiti iz Crkve.

- Dragi prijatelju - reče mu o. Matej - vi ste teško bolesni. Ali vaša je duša još teže bolesna. U najdubljim njezinim dubinama postoji provalija koju samo Bog može ispuniti. Vama nedostaje Isus Krist.

- Nemojte izgovarati preda mnom njegovo ime! - razjareno mu odgovara bolesnik. - Zar ne znate tko sam ja?

- Znam.
- Zar ne znate da sam ja jedan od urednika onih protuvjerskih novina?
- Znam.

- Zar ne znate i to, da dok pišem one protuvjerske članke, da držim na stolu Bibliju, kako bih mogao sipati otrov na vjerske istine o kojima je u njoj riječ? Zar ne znate i to da na svome stolu držim i raspelo, kako bih ga mogao u lice grditi i pljuvati?

- Sve to znam, - odgovara mirno Božji svećenik. Baš zato šalje me k vama Krist Gospodin da vam ponudim izmirenje, da vašoj duši povratim mir i radost. U njegovo ime ja dolazim da vam kažem da vas on voli i da je dovoljna s vaše strane samo jedna riječ da bi vam sve oprostio i zaboravio.

U srcu onoga opakog bezbožnika nastade toga časa ljuta borba, ali nije dugo potrajala. Milost Božja ju je nadjačala. Bacio joj se u topli zagrljaj. U suzama ispovjedio je svetom Božjem čovjeku svoja zastranjenja. Pismeno i pred svjedocima opozvao je i požalio svoje grijehe, svoje blato nabacano na najveće kršćanske svetinje. Još je šest mjeseci živio i za to vrijeme više se puta pričestio»(P.Matteo Crawley,Mabić/Jukić,Pr.V.203).

Kruh Života je donio pomirenje i milost nesretniku, nahranio ga i pripremio ga vječno putovanje i vječno drugovanje u Njegovoj nazočnosti. Lijepo da se obratio i poslušao Krista iz svećenikova uvjeravanja. No, mi ga molimo da se nikada ne udaljavamo od Njega, da ne bismo izgubili vječnu hranu, naš kruh vječnog života koji je radi nas došao da nas nahrani i spasi.
fra Franjo Mabić