Gospodin Bog nije niti će dopustiti da njegovi umiru od gladi neznanja. Zato nam je u Crkvi pripravio dva stola; stol svoje riječi koji je priprava i uvod za drugi stol koji je Euharistija, u kojoj nam sam Isus nudi i daje svoje tijelo i svoju krv, po kojoj postajemo dionici Božanskoga života. Današnje prvo čitanje je upravo jedan stol Riječi Božje koja nam objavljuje Oca i siti nas svojim tijelom i krvlju.
Dok u Evanđelju Krist svojom Riječju daje život koji će trajati zauvijek. On je u euharistiji živi kruh i daje nam svoje tijelo i svoju krv, prinesenu na križu za život svakoga od nas.
Isus je današnjim govorom o svome tijelu i krvi koje će nam dati za jelo, podigao veliko zanimanje kod slušatelja, ali i veliku sablazan, jer u čitavom Starom Zavjetu nalazimo zabranu da se jede meso (tijelo) s krvlju jer je krv život:»Nemoj jesti meso sa njegovim životom, to jest sa krvlju»Post 9,4). Isus ne želi kršiti odredbe i tradiciju, ali želi naglasiti najdublje zajedništvo njega i onih koji budu blagovali njegovo euharistijsko tijelo, koje se upravo u euharistiji ostvaruje. U biblijskom smislu meso, kao u nas tijelo, označuje postojanje jednoga živoga stvorenja, pa se Isus zato i tako izražava, a krvlju koja označuje život to potvrđuje. Ovo nalazimo i u 83. psalmu:»Srce moje i tijelo (meso) moje se vesele od radosti u Bogu živomu». Tako je i u naviještenju u našem prijevodu «Riječ je tijelom (carne-meso-sarx) postala.»
Poslije svega ovoga, da ne idemo dalje i ne izgubimo onaj smisao koji želimo postići, znači jesti tijelo – iskazati potpuno zajedništvo između Boga i čovjeka. Zato je jednako ili uzeo samo komadić ili više, uzimaš jednako puninu zajedništva između Boga i čovjeka. Evo, ovdje je i ono sa samoga početka da nam treba neprestano učenje i poučavanje u vjeri, posebno Svetom Pismu, da bismo uvijek bolje razumjeli i tako se bolje pripremili za slavljenje euharistije, koja nije sama sebi cilj, već je cilj da živimo veće zajedništvo s Bogom, a da ga potvrdimo u životu sa braćom.
Zato nam treba svaki put prije slavljenja svete mise vraćati se našoj Prvoj Svetoj Pričesti i pitati se jesam li zaboravio onu pripremu; pripremiti svoje tijelo, postom i čistoćom, biti čiste duše da bi primio i prihvatio Isusa, ušao u zajedništvo s njime. Tada znati zahvaliti i ponijeti isto zajedništvo van crkve u svakidašnjicu. To će onda biti pravi plod Euharistije i moga zajedništva u tijelu i krvi sa mojim Isusom. Važna je priprava, kao i ponašanje, nažalost s kojim i danas u ovom vremenu imamo poteškoća po našim crkvama, što nadilazi zdravi razum, kada se zna da nitko nije došao pod prisilom. Kako onda neke stvari tumačiti ili ih uključiti u vjerske, u ovo euharistijsko zajedništvo o kojem danas govorimo. Zato mi koji se držimo svjesni moramo davati svoj puni doprinos u pripremanju za svetu misu, u sudjelovanju, ali i iza mise ostati Kristov u svoje djelokrugu. Onda će biti manje prostora onima koji su s nama, ali ne znam po čemu su naši, osim što smo svi mi ljudi, bez razlike tko si, braća. Mi njih ne odbacujemo, već ih ljubimo jer Bog je ljubav, Euharistija je Ljubav. Zato ih pozivamo i dužni smo pozivati da budu ono što trebaju biti – poštivati barem nas i ne ometati nas svojom neljubaznošću.
Današnje Evanđelje nas zove sve na svetu misu – euharistiju, pa bili mi tko bili. Ove tri nedjelju su ispit i poziv. Odazivajmo se i pripremajmo se kako dolikuje susretu s Kristom. Neće svakoga zapasti da to čini kada bude u mirovini. Davno je počela i još traje naša mirovina, dokle, do kada…?
«Gospodine, daj da brzo postanem odrastao.
Moj otac ne ide nikada na Misu. Kaže da je išao i previše kada je bio malen, kada ga je baka tjerala da ministrira. K tome nedjeljom uvijek ima što raditi: oprati automobil, urediti vrt, okrečiti kuću, ići u lov, skijanje, utakmica, itd.
Moja majka kaže da bi rado išla na Misu kada ne bi morala prati i peglati.
Moja sestra ne ide više na Misu jer nedjeljom ima trening iz odbojke. Ako joj moja mama kaže da ode, one kaže da ne želi, jer je već velika, jer je već Krizmu primila i zatim bolje se moli na svoj način.
Moj djed nikada prije nije išao na Misu. Tek ima nekoliko ide, ne samo nedjeljom, nego i drugim danima, osobito ako pada kiša ili ako je hladno. Jer, kaže, kod kuće mu je dosadno, a posebno od televizije koju ja držim uvijek upaljenu. Od nje mu se vrti u glavi. U kafiću svi puše pa ne može disati. U parku su djeca koja igraju nogomet, pa ne gledaju gdje pucaju loptu. Na ulici se ne može šetati zbog auta. U crkvi, međutim, jedan sat prođe u miru.
Ja nemam toliko posla kao tata. Ne moram prati i peglati kao mama. Nema trening iz odbojke kao moja sestra, i posebno nisam još primio krizmu kao ona.
Kako bih samo želio brzo odrasti. Tako ne bih više morao ići na misu, kao moj otac, moja majka i moja sestra.
Kada odem u mirovinu, kao moj djed, onda ću ići samo ponekad jer ja nisam kao on, jer majka kaže da je on medvjed i da ne voli biti s ljudima u društvu.
Gospodine, daj da brzo odrastem!»(T.Lasconi,Mabić/Jukić,Pr.V.169).
Još mu treba zaključiti da brzo nadoda psovku i da bude kompletan, kao i njegovi.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|