Uključenje ovih zadnje četiri nedjelje Ivanova Evanđelja (6.pog.) u niz Markova Evanđelja koje smo slušali prije ovoga, a i od iduće nedjelje, ima svoj dvojaki završetak; jedan je žalostan, dok je drugi blistav. Žalostan je završetak zato je su mnogi od Isusovih učenika odustali i prestali ići za njim jer je «to bio tvrd govor za njih».
Da je žalostan potvrđuje ojađeni Isusov upit učenicima:»Možda i vi želite otići?» No, tu je i blistavi dio završetka ovoga govora u sinagogi u Kafarnaumu, jer Petar ispovijeda svoju vjernost i vjeru: «Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga, mi smo ti vjerovali i upoznali da si ti Svetac Božji!»
Ova Petrova ispovijed i povjerenje Isusa Sveca Božjega je moja i tvoja ispovijed. Mi ispovijedamo vjeru u Njega i nije nam stran i tvrd njegov govor. Ostajemo s njime na njegovom putu i s njime želimo ući u našu budućnost koju ćemo graditi svojim vlastitim rukama s njegovom pomoću i blagoslovom.
Znamo da će nam se dogoditi mnogo puta kao i Petru, da ćemo pasti pod težinom preuzetih obveza, ali ćemo se znati i pridignuti upravo kao i Petar, te nastaviti nesmanjenom voljom i snagom na putu Isusa Krista. Ne treba se bojati ovakvih padova u vjeri. Zastanimo malo pa pogledajmo uistinu koliko je puta Petar hrabro nastupio i prvi odgovorio Gospodinu Isusu, ali je toliko puta pao, no, Gospodin ga nikada nije kaznio niti mu zaprijetio, jer je Petar znao brzo se ustati i poći ponovno putem svoga Učitelja Sveca Božjega.
Zato ne bojmo se biti Petri, idimo naprijed, našu vjeru potvrđujmo ljubavlju. Bog je Ljubav i mi moramo težiti, biti usmjereni ovoj ljubavi. Zadaća svakoga od nas je širiti ljubav, učeći druge na ovome putu, a ujedno ćemo ojačavati svoj put i boravak u ovoj ljubavi, kojoj i potvrđujemo i ispovijedanje naše vjere na najdostojanstveniji način. Po tome će drugi vidjeti da naše riječi nisu samo prazna zvonjava, već prvenstveno svjedočenje i življenje ljubavi poradi Boga i brata čovjeka.
«Jedan je ruski kršćanin napisao slijedeće pismo iza kako je pušten iz lagera:
- Moj vanjski izgled nije nimalo bio privlačan, dapače… Na prisilnom radu sam radio pod zemljom u rudniku. Dogodila mi se teška nesreća na poslu tako da sam ostao doživotno grbav, i kad im više nisam mogao koristiti zato su me otpustili. Hvala Bogu.
Jednom zgodom prolazeći nekim meni nepoznatim selom jedan me je dječak dugo i radoznalo gledao da bi me naposljetku upitao: - Striko, što to ti nosiš na leđima? – Bio sam siguran da me ismjehuje kao i toliki drugi, ali sam ipak po običaju smireno odgovorio: - To je grba! – Ne! odgovorio je spremno dječak. – Bog je ljubav i on tako nešto ne može dati ljudima. To nije grba, nego je to kutija pod tvojim ramenima. U toj su kutiji sakrivena anđeoska krila. Jednoga će se dana kutija otvoriti i ti ćeš odlepršati u nebo dragome Bogu sa tim krilima.
Zaplakao sam od radosti. Dok zapisujem ove retke još mi jednako suze naviru niz moje lice.
Svatko ima svoju ”grbu” fizičku, psihičku, susjedsku, obiteljsku, zatvorsku, bolničku, ali svatko uvijek svoju i to različitu od drugih. Bog dopušta da mi nosimo svoje grbe, ali mi ne smijemo ovo držati zlom i katastrofom točno poput onoga djeteta, jer u našim bolima (grbama) kriju se anđeoska krila koja zavrjeđujemo našom grbom, a pomoću njih letimo vječnoj ljubavi»(A.Rostov,Mabić/Jukić,Pr.V.21).
Zato, Gospodine daj nam dovoljno ljubavi i snage da svoju vjeru mognemo zrelo ispovijedati i svjedočiti kao što je onaj mali svjedočio i dao primjer, ne samo grbavom striki, već svima nama kako se ponaša prema onima koji nemaju sve kao mi.
Kako li samo malo treba da čovjek učini veliko djelo, zapravo u ljubavi i vjeri nema malih stvari. Sve su kolosalne sve su velike, što se god čine prema bratu čovjeku i Gospodinu Bogu. Ljubav niučemu nije malena, ljubav je u svemu velika. Ovdje mi kršćani danas padamo na ispitu u svim segmentima života, a pogotovu oni koji imaju napast hvaliti se dobrim djelima i svojom vjerom i ljubavlju prema drugima. A to ne svjedoče činim. Oni ne znaju kako uistinu odgone druge od Krista i Crkve. Nijedan režim, nijedan protivnik vjere ne može nauditi toliko vjeri, kao što može onaj koji se drži vjernikom, a čini gore nego nevjernik. Takvi su uistinu pravi neprijatelji Božje ljubavi i dobro bi bilo da i oni kažu da je to tvrd govor za njih, i da odu.
Ovdje se krije i druga opasnost u svjedočenju naše vjere. Mi vidimo kada drugi čine i postupaju nevaljalo. To je puno lakše nego gledati sebe. Pokušajmo na svakom tuđem negativnom primjeru graditi osudu, već se upitajmo da ja nisam sličan u čemu takvome i da drugi mene tako ne cijeni i prosuđuje, odnosno, osuđuje.
Ovdje može puno pomoći svagdanje ispitivanje vlastite savjesti, a ne češljanje tuđe kose, metenja tuđega dvorišta. Brvno u našem oku moramo imati uvijek nazočnim. U takvim slučajevima naša vjera, u ljubavi iskazana, će povećavati iz dana u dan veće povjerenje i veću cijenu. Gospodine, otvori nam oči da vidimo najprije sebe u padovima, a druge u uspjesima.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|