Župa Izbično

Spasenje vjernik nikada neće postići ako se samo drži lijepih obrazaca i lijepih molitvenika ili lijepo izgovorenih riječi. Spasenje se postiže čistim srcem izvršavati volju Božju. Isus, da bi još jedamput dokazao beskorisnost izazivanja farizjeja, danas zove sebi narod  i kaže im: „Ono što ulazi u čovjeka ne onečišćuje čovjeka, već ono što izlazi iz njega čini ga nečistim“,   misleći, ne na hranu koja ulazi u čovjeka, već na zle misli koje izlaze iz  duše i srca čovjeka, one ga onečišćuju; a to su: bludništva, krađe, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Ova sva zla izlaze iz čovjeka i onečišćuju čovjeka.

Ovi isti izazivači Isusovi su sebe držali toliko pravednim da im nije bilo ravnih, a sva ova navedena zla djela i misli su mogli raditi, ali su sebe jedinima držali pravednima, dobrima, vjernima i svetima. Jao onome tko bi im zamjerio. Jedino njihovo je bilo opsluživati zakon da drugi vide i da se po njima ravnaju, od najmanjih i najbezvrednijih uredbi pa sve do onih najkrupnijih. Već smo se puno puta susretali kako Isusa isprobavaju hoće li ozdaviti subotom, po njihovom poštivati subotu, ako ne ozdravi ili ako ne učini dobro onima kojiga traže ili slijede. No, Sin Čovječji je Gospodar subote, a kamoli ove manje sitnice, pranja ruku ili posuđa prije jela ili uporabe. Normalno je da se u jednom pustinjskom i polupustinjskom kraju, u nomadskom načinu šatorskoga života, vodi računa o pranju ruku ili posuđa, jer je toliko prašine, kao i oprati noge poslije puta i izuti sandale. Sve je to lijepo, ali da samo to bude važno, ondnosno, što vidi oko i drugi, da je to jedino što se treba opsluživati. Isus nikako to ne prihvaća. On se jednako pere i podvrgava zakonima i subote i čistoće i obrednih pranja, ali sve to nadopunjuje i daje im smisao koji izlazi iz čiste duše i srca da služi Gospodinu.

U Starom Zavjetu i u rabinskim spisima  ovi propisi su veoma precizni, jer se s njima htjelo sačuvati čistoću i svetost zajednice. Primjerice prići svetom prostoru hrama je zahtijevalo da se obavi vanjsko pranje, ali ono je moralo značiti i unutarnju moralnu čistoću, a ne s malo vode oprati sve, ili kao što se na drugom planu htjelo s jednim postom zadobiti oproštenje.Međutim, čovjek je takav, voli više pažnju vanjsku, i malo pomalo došli smo do isključive vanjske pažnje. Gospodin traži da se s Njim živi. Proroci su propovijedali  i ponavljali da se mora spojiti obredna i nutarnja moralna čistoća, tako da tradicija ne bude jedan jaram  pustih opsluživanja vanjskih zakona, već da to bude jedan pravi i slobodni vjernikov izbor. To je i Isusov put koji podsjeća da ne smiju zagušiti Božju Zapovijed i opterećivati savijesti, već pustiti da Božja Zapovijed u svakoj savijesti čini dobro.

Nažalost, jedan od najomraženijih pojmova danas u našem suvremenom riječniku u svim jezicima jest farizej ili farizeizam ili hipokrita, odnosno, hipokrizija, a što znači pretvaranja, lažno predstavljanje sebe ili jedno govori, drugo radi, a treće misli, samo da bi sebe predstavio što većim i višim, odnosno, važnijim. Svima nam se grsti na ove pojmove, koliko više na one koji ih nose. No, dobro je ovdje zastati i upitati se koliko od ovoga meni pripada, jer i u meni oholost gnijezdo gradi da me ovakvima čini iz dana u dan.  Guši li ovo ponašanje u meni Božju Zapovijed i dade li mi raditi po mojoj savijesti usmjerenoj prema Bogu u iskrenosti duše i srca?

«Došao je susjed u moga oca u trgovinu da kupi kruha. Bio je petak. Moj otac je nekome ranije rezao slaninu i sada je imao nož u ruci i pošao da doda kruh. Susjed je htio jednu polovicu jer je njih samo troje u kući. Kada je otac prinio nož kruhu ovaj je zagalamio da mu to ne čiti, da za li on da je on vjernik i žestoki katolik. Otac je to prihvatio i promijenio nož i namirio susjeda.

Susjedski su počeli razgovarati o svagdanjem životu, zdravlju, cijenama porezima, plaćama i svemu što se u trgovimama razgovara. Susjed je počeo, po svom svagdanjem običaju, tako psovati da sam ja iza putla drhtao od njegova ”skidanja” svetaca i svega što je Božje, kao da je birao ili sastavčljao nove litanije. U tom je ušao neki slučajni prolaznik da nešto kupi. Ostao je zapanjen i zamolio susjeda da malo barem prekine dok se on namiri jer i on je neki mali vjernik kojemu to smeta, a da susjed svoju nevjeru može poslije potvrđivati kada on ode.»

Komentar!? Ne! Hvala! Svaki farizjejski je takav.(I.Vlašić,Mabić/Jukić,Pr.V.75).

Mali milijun primjera možemo navoditi svaki dan. Svugdje oko nas je tako. Uputimo se autobusom, vlakom ili brodom, a nažalost, doživio sam i u hodočasničkom zrakoplovu prema Svetoj Zemlji jednako. Zar nije prešlo svaku mjeru  kada osnivački odbor jedne Hrvatske demokršćanske stranke sebe vidi takvima, a u cijeloj župi samo smijeh i izrugivanje, jer je osnivaju (barem hic) najveći psovači i oni koje možeš vidjeti na Božićnoj ponoćki i možda na Uskrs. Lijepo je ovo čuti. To donosim, ne da njih grdimo, već da vidimo kako ne valja i koliko je odvratno da mi nikada ne bismo smjeli pomisliti takvi biti, već svaki dan ispitivati se je li moja vjera samo prazna riječ da je drugi vide punom i vrijednom, ili moje je srce u duša vezano za Boga mojom savješću i ja svaki dan sam vezan sa svojim Bogom. To ispovijedam riječima i potvrđujem svaki dan svojim životom. Bože, čuvaj me na Tvom putu!

< «		» >