Božja briga za siromašne, kako vidimo i danas u sva tri čitanja, je jedan neprekidni lanac i hod u objavi, od proroka do samoga Isusa iz Nazareta, što se na poseban način vidi i očituje u Evanđelju. Po prorocima i samome Isusu oslobođenje siromašnih je znak mesijanskih vremena.
U ovom smislu možemo staviti Isusova čudesa i današnje ozdravljenje gluhonijemoga. Isus je na strani siromašnih, odbačenih, bolesnih i grješnih. Neprestano je bio među njima i njima je posvetio prvi zaziv blaženstava i usporedbu o milosrđu, u čemu se vidi Božja briga za ono što je izgubljeno.
Bog voli siromahe, ne zato što su bolji od drugih, već zato jer je On dobar, milosrdan i brani potlačene i obespravljene. Zato je njima upućena prije Vesela Vijest, Evanđelje koje ih oslobađa i koje im donosi Kraljestvo Božje. Bog je uvijek imao sluh za siromahe, pa bili oni siromasi u bilo kojem smislu. Čak to nalazimo i u Talmudu, pa rabinskim spisima, Starom Zavjetu sve do evanđeoske brige Isusa za sve siromašne, potlačene, obespravljene, hrome, bolesne, odbačene.
«Kada nepravedni čovjek progoni pravednoga čovjeka, Bog je uvijek na strani čovjeka pravednika progonjenoga. Ako jedan nepravedni čovjek progoni nepravednoga čovjeka, Bog je uvijek na strani čovjeka koji je progonjen, makar i on bio nepravedan, ali je sada progonjen. Ako jedan pravedni čovjek progoni nepravednoga, također i u ovom slučaju Bog je uvijek na strani čovjeka kojega progone, pa bio on i nepravedan.”(Talmud).
Budi uvijek na strani gladnih, pa neka su gladni zato što su lijenčine. Budi na strani ožednjelih, pa makar njihovom nebrigom nisu iskopali bunar. Budi na strani golih, makar su proigrali svoju odjeću. Budi na strani bolesnih, pa makar oni da su narušili svoje zdravlje svojim manama i zlim navikama. Budi na strani zatočenih, pa makar oni bili i najveći zločinci, no imaj na umu da ih ne učiniš važnijima od njihovih žrtava koje su bile progonjene iako, znamo, da su bile nevine(G.p.G,Mabić/Jukić,Pr.V.229).
Vratimo se današnjem siromahu iz evanđeoskog ulomka. Biti gluh u biblijskom smislu i rječniku je značilo biti bolestan ili još teže, uronjen u bol. U jednom drugom smislu je značilo biti neposlušan, ako je slušati i čuti Boga značilo vjeru (Pz 6,4). Ali zato izliječena gluhoća, kao i sljepoća, postaju jedan jasni znak ponovnoga života i žive vjere. Sam Isus Ivanovim učenicima govori da će gluhi ponovno zadobiti sluh (Mt 11,5). Zato današnje Isusovo ozdravljenje gluhonijemoga sa svim ritualom ima svoje dublje i veće značenje. To je znak ljubavi prema izgubljenoj ovci .- njegovom siromahu. Ovo vraćanje sluha postaje znak punine spasenja koje donosi Spasitelj svakome od nas. Zato je ovdje jasno da se ne radi o samom otklanjanju mane, već je to znak čitavom Izraelskome narodu, jer je Izrael, kako kažu proroci i sam Isus, tvrde šije i ušiju prema Riječi Božjoj, pa je zato i nesposoban dati jedan valjani odgovor Bogu.
Ostaju oni siromasi koje bogati preziru i ponižavaju, a oni sami to ne vide i ne žele mijenjati zlokobnu stvarnost. Ne žele vidjeti i čuti Boga koji preko svoga Sina djeluje čudesnim znakovima da im otvori uši i jezik, kako bi mogli čuti Božji poziv svojim ušima i svojim jezikom dati hvalu Bogu. Tako mi u sakramentu krštenja svaki put molimo tu molitvu i dotičemo se jezika i ušiju novokrštenika.
Jesmo li svjesni da se i naših ušiju i jezika tiče ovo današnje evanđelje, odnosno poruka ove svete mise, Svete Crkve i ove svete nedjelje? Lijepo je pogledati i čuti ove prizore i sročiti Izraelu i kršćanima neposlušnost Božjoj Riječi. No, to isto važi i za mene. Ovaj prigovor je upućen danas meni, odnosno ovaj poziv danas zove mene da vidim koliko svojim zdravim ušima čujem Božju Riječ i koliko svojim zdravim jezikom slavim svoga Stvoritelja.
Sama Crkva sebe smatra «znakom, sakramentom i sredstvom najdubljega jedinstva s Bogom i jedinstva sa čitavim ljudskim rodom i znakom posvemašnjega sakramenta spasenja Božjega za ljude» (Usp. LG 1 i 48). Budući da su ljudi o kojima je riječ u najvećem broju siromasi u svakom pogledu, a sam Isus se je s njima poistovjetio i danas poistovjećuje, tako i sama Crkva mora izabrati put prema siromasima i sa siromasima, ulazeći hrabro u njihov svijet i živeći u njihovom svijetu i njihovim okolnostima. Možemo je zvati «Crkvom Siromaha». Tada bi ovaj govor i izbor siromaha po Isusovom i Božjem naumu značio i bio prava briga za siromahe. To bi bila briga očita svakom oku i svakidašnja, ona Isusova koju su potvrdila djela Apostolska, a i toliki sveci i zajednice kršćana tijekom svih stoljeća.
Hvala Bogu, ima ih i danas među nama u našoj Crkvi. Samo ostaje pitanje meni i tebi koliko mi činimo ovdje u stvarnosti i kako shvaćamo ovaj današnji Gospodinov poziv i sami primjer.
Kao što je Krist donio otkupljenje preko siromaštva i progonstava, tako je i Crkva (ja i ti) pozvana da uzme i ide istim putem da donese i priopći svojim primjerom ljudima danas plodove spasenja (Usp LG 8). Gospodine otvori nam uši da te mognemo čuti i razriješi nam spone jezika da te mognemo slaviti i zahvaljivati Ti na neizmjernim darovima koje nam daješ!
fra Franjo Mabić, župnik
| < « | » > |
|---|