Neka je majka udovica imala sina jedinca. Ovaj se raskalašio i okrenuo u svako zlo pa je na koncu postao i ubojica i, naravno, osuđen je na smrt.
Netom je čula majka za osudu svoga sina pošla je obilaziti suce i moliti da joj sina ostave na životu. Plakala je gorko i molila gorljivo da je suci nisu mogli odbiti, a, zna se, ne mogu ni pravde povrijediti. Dali su joj jednu nemoguću zadaću. Naime ako od izlaska do zalaska sunca požanje čitavo polje pšenice, koja je tada bila sazrijala, ostaviti će joj sina na životu. Njezina majčinska ljubav je tada stupila na djelo. Žela je i žela. Nije jela niti pila. Ni glavu nije podizala da ne bi dragocjeno vrijeme gubila. Rukovet po rukovet je padala pred njom. Kada je sunce zadnju zraku na polje bacalo, ona je zadnju rukovet pšenice požela. Sin je bio spašen, a ona se od umora srušila mrtva na zemlju. Pokopali su je i kao znak majčine ljubavi i žrtve stavili su srp.
Ispričao sam ovaj primjerić na početku našega razmišljanja da nas uvede pobliže u tomu koju sam dobio za večeras, a to je Marija naša utjeha i utočište. To Marija nikada ne bi mogla biti da nije iskusila sve patnje počevši od nerazumijevanja samoga naviještenja pa sve do križa.
Obredno obrezanje, bijeg u Egipat, gubljenje Isusa u jeruzalemskom hramu samo su jedan uvod u Kalvariju na kojoj je njen sim raspet između dvojice razbojnika. Na glavi kruna od trnja, oči ne mogu više ni suziti, ruke i noge probodene, cijelo tijelo je jedna velika rana.
Marija je to sve gledala, nije pobjegla sa Kalvarije. Zamislimo tako gledati svoje dijete i u takvim okolnostima koliko dugo čekati njegovu smrt. Mala usporedba! Kada je Hagara pobjegla sa svojim sinom od Abrahama i našla se u pustinji bez vode i hrane za svoje dijete, nije mogla gledati njegovu smrt, već ga je ostavila da ne bude svjedokom njegovih muka.
Zatim, poznajući majke znamo da one nisu kadre slušati da pred njima netko govori o njihovoj djeci; ili će pobjeći sa mjesta događaja ili će odmah početi braniti svoje dijete. Blažena Djevica je bila prisiljena čuti sve one psovkem, pogrde, uvrede što su upućivane umirućem na križu: «Ako si Sin Božji … tvoji vojnici spavaju … sagradi Salamonov hram u tri dana … ako si kralj … ?»
Pod križem je osjećala jednaku bol i u srcu i u dlanovima i na glavi kao i njeno Dijete i tko ju može i tko ju je mogao razumjeti. Na uzvik «žedan sam» njegova majka mu zadnji put ne može dodati vode. Ne moći umirućem sinu natopiti vodom usne. Komentar suvišan.
«Bože moj zašto si me i ti napustio?» Na ove riječi je ostala uronjena u sebe i sa svojim Djetetom je znala da je otkupljenje blizu. Danas je zato i Sveta crka naziva Suotkupiteljicom.
Čak joj nije bilo dopušteno da bude uz mrtvo tijelo svoga Sina, jer je ubrzo, radi svetkovine, čim je umro i pokopan. Mač boli se ostvario i probada joj srce. Marija ostaje dostojanstvena kao i čitava ževota. David je cvilio i urlao u kraljevskoj palači nekoliko dana kada je čuo za smrt svoga sina Abšaloma, dok se ovdje brda tresu, hramska zavjesa se kida na dvoje, grobovi se otvaraju, Marija ostaje dostojanstvena i na na sedam žalosti dolazi i najteža, ali Ona ostaje na svome putu potpunoga povjerenja uza sve kušnje uza svoga Sina i Gospodina Boga.
Ova Blažena Djevica, ova Majka Božja koja je svjedok svega i na ovakav način je moja, tvoja, naša Majka koja nas razumije jer je sve proživjela, koja nas zove jer znade lijek našoj slabosti, koja nas voli jer ju je ljubav i neizmjerno povjerenje vodilo i u najtežim trenucima, zove nas da nam udijeli ono čega najviše i ima, a to je njezina neizmjerna ljubav.
Bogu hvala, svi smo mi ovo iskusili, Bogu hvala, tako se i u priliku ponašamo. Kao što u svakidašnjem životu znamo veoma često govoriti i s razlogom i bez razloga «majko moja» cijeneći našu majku koja nas je rodila kao najdraže stvorenje za koje ne postoje riječi i misli da je opišu i iskažu sve ono što srce osjeća tako i ovo prenosimo na našu Nebesku Majku. Ovdje moramo priznati da to činimo češće kada smo u kakvoj tjeskobi, nevolji ili neizvjesnosti, odnosno kada nam treba zaštita, uostalom, što nije tako malo i to moramo cijeniti. Ona je naša utjeha i naše utočište u svemu, pa zašto ne bi bila i u ovakvim trenucima. Naš poziv ide prema njoj – Majko moja, Gospe moja.
Nismo mi svećenici niti naredili niti predložili krunicu našemu vojniku oko vrata. Ljubav našega čovjeka prema Blaženoj Djevici i izgrađena vjera su to naložili kao normalno ponašanje i normalan čin koji proizlazi iz svagdanjega života i svagdanje vjere. Nemojmo sada uzimati onih nekoliko primjera zlouporabe sa krunicom oko vrata i sa zlim jezikom ili još gorim rukama. Hvala Bogu takvih je jedna neznatna cifra koji nam ne mogu pomutiti ove vrijednosti. Upitajmo naše ranjenike i one koji su se nalazili u većim poteškoćama za je za njih bila molitva Mariji i kakvo je ona utočište i koja utjeha, a uostalom svi mi to možemo zajedno odgovoriti i svaki dan naše povjerenje prema Njoj ojačavati. Ona nas nikada neće iznevjeriti. Molimo ju onako kako molimo našu majku. Zazovimo ju kako zazivamo našu majku. Jednako kako i dijete ili starac. Starac ili starica kada umiru jednako vapiju «majko moja» kao i dijete kada mu drugo oduzme igračku. Bolje pomoći i ne možemo naći od molitve i pomisli na majku.
Gospodin Isus nam je osigurao kada nas je učio moliti da će nam Otac dati sve što ga Sin zamoli. Sve što Majka Božja zamoli Sina Božjega dat će joj, dodali su sveci preporučujući molitvu našem utočištu i našoj utjehi BDM. Sve što djeca – mi kršćani zamolimo Majku našu nebesku dat će nam se, kaže nam naša kršćanska duša i naša vjera. Zato ju molimo, zato joj kucajmo na vrata ustrajno i pobožno, dostojanstveno i iskreno kako joj priliči. Ne bojmo se odgovor neće izostati kao ni toliko puta do sada. Ne nanosimo joj boli mimo svih boli, a to je naše životno ponašanje smrtnoga grijeha, teških psovki i svega onoga što nam zatvara, ne samo vrata, nego i put prama Njenom Sinu, odnosno prema Gospodinu Bogu i vječnom spasenju.
Ona je tu da nam pomogne, nama grešnicima, ali ne samo koji ćemo ju neprestano vrijeđati i grditi, a zazivati netom zatreba. Upitaj samo sebe, bi li ti drugome pomogao kada bi se prema tebi tako ponašao? Majka će oprostiti, ali je naše itekako pratiti da onu određenu mjeru ne prevršimo i ne prijeđemo svaku granicu. Majka će požnjeti ono polje pšenice za moju dušu, a ja se moram pitati je li to moglo drugačije i bolje sa moje strane. Onda bi njezin zagovor bio puno bolji. Moram biti iz dana u dan bolji suradnik svoje majke, a njena pomoć i njena ljubav na putu prema njenom Sinu neće izostati.
Kad je Alah stvarao svijet stvorio je more, zemlju i rijeke, planine i ravnice. Stvorio je u moru kitove, u rijekama krokodile, u planinama lava i tigra, a u pustinji devu i žirafu. Čovjeka još nije bilo. Kada je Alah zahvatio iz Nila posvećeni mulj i htio načiniti čovjeka u tom mulju je bio jedan rak koji je ugrizao Alaha za prst. Tri kaplje krvi su potekle i pomiješale se sa muljem. Od mulja je načinjen čovjek, a od krvi majčino srce. Arapska. (Od majčina srca je napravljeno Božje Tijelo i Božje Srce.)
fra Franjo Mabić, župnik
< « | » > |
---|