Središte današnjih čitanja je, zacijelo, Petrova ispovijed i priznaje Krista Mesijom, Pomazanikom. Međutim kroz godinu i pojedine svetkovine se više puta ponavlja ova tema, pa je dovoljno uzeti je na znanje i prijeći danas jednoj drugoj, itekako, važnoj temi za našu svakidašnju vjersku praksu. To je naša vjera i naša djela, kako smo čuli u drugom čitanju u poslanici Svetoga Jakova.
Vjera jest Božji milosni dar, ali po samom tom daru mi ne možemo ostvariti spasenje, jer ako vjera nije potvrđena dobrim djelima u ljubavi ona je mrtvo slovo na papiru ili uzaludno izgovorena riječ. Dovoljno je samo čuti ovaj upit Sv.Jakova: «Što koristi braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema?» Ili dalje: «…ako nema djela, vjera je mrtva u sebi». Ovdje se sada lako možemo povezati sa Isusovim pozivom na koncu današnjega evanđeoskoga ulomka:»Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.» Jer tko hoće potvrđivati svoju vjeru djelima, sigurno ne može bez nošenja svoga osobnoga križa i odricanja samoga sebe u korist ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Da bismo uistinu slijedili Krista moramo uzeti i nositi naš križ u svima nam zajedničkim patnjama života, pa bio to križ fizičkih ili duševno-duhovnih patnja, odricanja sebičnosti i osjetljivosti na sebe, jednako i u nerazumijevanju drugih prema nama ili njihovoj ravnodušnosti prema svemu ovome. Reći ćemo svi da je teško. Mi ispovijedamo vjeru u Krista, a on je tako činio. On je stavio ljubav u boli i patnje, pa su i boli i patnje dobili drugo značenje. Ako mi prihvatimo i prihvaćamo ovaj put i ovaj križ, onda s pravom se nadamo, i vjerom potvrđenom djelima, vjerujemo da ćemo biti dionici i baštinici njegove buduće slave. Ljubav prema Bogu i prema čovjeku tvore Kristov križ okomito i vodoravno.
Krist je naš put i uzor u vjeri, jer sam on nikada nije nešto zatražio, naredio ili predložio što sam nije najprije učinio, pokazao svojim primjerom, svojim djelom. On je prvi primjer dao i prvi oprostio toliki bič uvreda i ponižavanja i patnji. On je prvi dao život za braću svoju, da bi život zaradio. Tako će učiniti i učenici i apostoli i toliki sljedbenici Prve Crkve, kasnijih progona, pa sve do današnjih mučenika komunizma i misionarskih žrtava. Sveti Jakov ovako jasno piše svoju poslanicu jer je imao od koga vidjeti primjerom, zato i on traži od nas da tako činimo, a i on sam je dao primjer jer je donio svoj križ do Kristova, pa onda položio svoj život za braću sovu da bi život zadobio-zaradio.
Nije jednostavno danas čuti ove riječi i ponijeti ih sobom, jer traže uistinu da se zaustavimo i zamislimo nad ovom porukom nošenja vlastitoga križa potvrđenoga dobrim djelima vjere. Ako se nema vjere, onda se križ jednako nosi, ali ne s Kristom i ne potvrđuje se djelima ljubavi prema Bogu i čovjeku. No, mi smo oni koji glasno ispovijedamo svoju vjeru i vezu sa Kristom, a to znači da s njime i nosimo naš Križ, što je lijepo i hvalevrijedno. Ali ovdje nastaje ono glavno o čemu ja moram osobno pred svojim Bogom se upitati – je li ja uistinu ispovijedanje svoje vjere potvrđujem nošenjem Kristova križa onako kako On to od mene traži. «Pogrješka je velika htjeti pobjeći brigama i problemima ili se uzaludno nadati da će proći i svađati se s onima što nam smetaju. Ne smijemo jednostavno podnositi ove udarce već kao kršćani, ljubiti ih na pozitivan način.
Kada je Bog tražio od Abrahama da mu žrtvuje svoga sina Izaka, pokazao mu je oltar tri dana hoda daleko, da bi on mogao uživati u žrtvovanju svoga ljubljenoga sina. Mogao je natovariti na magarca drva za vatru, ali je radije Izak sam iznio drva na brdo. Velike se žrtve ne smiju samo podnositi sa strpljivošću, već ih treba živjeti sa radošću.
Sam nebeski Otac, kada je bilo potrebno da njegov Sin umre na križu za naše grijehe, za grijehe svijeta, je to učinio bez opiranja, dapače: ”Svidje se nebeskom Ocu…”
Kada bismo mogli ovakav i ovaj stav primijeniti u našem životu kada smo u poteškoćama i kada nam tolike stvari smetaju, kako bismo učinili život i sebi i drugima mnogo sretnijim»(C.Virone, Mabić/Jukić,Pr.V.349)
Možemo mi ovakav stav primijeniti u našem životu, i hvala Bogu, primjenjujemo, ali bismo zasigurno mogli odbaciti koju riječ viška u hvalisanju o našoj vjeri i življenju vjere, a unijeti više koje dobro djelo koje će to potvrditi, a da ne treba trošiti mnogo riječi. To bi nam pomoglo da Kristov križ svaki dan više postaje naš križ po kojem se zbižavamo s njime, s njegovim patnjama, ali i s njegovim otkupljenjem i njegovom proslavom u nebesima. On nikada svojih sljedbenika neće ostaviti da padnu pod težinom križa zauvijek. Zato mu se znadnimo obratiti zrelom vjerom u kojoj će nas on prepoznati i pomoći donijeti naš križ na našu Kalvariju, iz koje ćemo s Njime prijeći u vječnu slavu. Njegovi sljedbenici idu njegovim putem, kao što je on prvi primjerom pokazao i pozvao nas naprijed. Odzivajmo se svaki dan po pozivu Svetoga Jakova, da bismo s križem vjere dospjeli do Njega.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|