Danas smo u čitanjima vidjeli jednu posvemašnju otvorenost prema Božjoj riječi. Mojsije vapije da bi sav narod bio prorok Božji, a to bi značilo da svi prihvaćaju i žive Božju riječ kao Eldad i Medad. Dok u evanđelju nalazimo slično: ne branite drugima činiti u moje ime jer tko nije protiv nas, taj je za nas.
Taj isti je pokazao svojim djelima da je za nas.
Nismo mi vlasnici Božjih darova. Gospod ih dijeli kako on hoće i kome hoće.
Duh Božji puše gdje i kamo hoće. Bog može podići Abrahamove sinove od pijeska na obali morskoj ili iz kamena. Njegov glas se može služiti, da bi se čuo i da bismo ga čuli, onim instrumentima koje on hoće, one na koje smo navikli, uobičajene ili one manje poznate. Ovo je poruka: Bog je slobodan u podjeli svojih darova, on dopušta «prorokovanje» i naviještanje i onima koji nisu pod jednim zajedničkim šatorom.
Međutim, ovaj dio razmišljanja prihvaćamo i ide nam u razumijevanje. No, ono što slijedi zadaje poteškoće i nama koji tumačimo Božju Riječ i vama koji je slušate:»Ako te tvoja ruka sablažnjava, odsjeci je… Ako te tvoja noga sablažnjava, odreži je… Ako te tvoje oko sablažnjava, izvadi ga!» U priliku mi shvaćamo što se želi s ovim reći, ali ne možemo olako preskočiti tri ovakve zapovijedi.
Upravo ovdje, kao i u drugim tolikim slučajevima, Isus se objavljuje da je sin svoga vremena i kulture u kojoj je živio; zato utjelovljenje nije jedan pojam izmišljen od teologa, već je utjelovljenje Isusovo ulazak Boga među nas u svagdanju povijest, običaje i jezik. To je uvjet zato da bi bio bliži nama i da bismo ga bolje razumjeli. Uostalom, zato je i uzeo ljudski oblik da nam bude jednak u svemu, osim u grijehu, da ga bolje razumijemo i prihvatimo.
Povijesna znanost je dokazala da je semitski način izražavanja rabio teške naglaske, jake boje i tvrdnje, do čak i pretjerivanja. Zato kaže jedna rabinska izreka da više vrijedi jedno zrnce papra nego korpa krastavaca, da bi se iskazala snaga riječi u ovakvim slučajevima. Pokušajmo sa još jednom Isusovom tvrdnjom (Lk 14,26):Ako tko hoće meni doći, a ne mrzi svoga oca, svoju majku, ženu, djecu, braću, sestre i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik».
Kada bismo ovo tumačili našim današnjim jezikom doslovce, mogli bismo optužiti Krista za okrutnost i da je njegova poruka ne spojiva s Njegovom ljubavlju. Međutim, svima je jasno da Isus uzima semitski način izražavanja, koji je primitivni jezik i nema uspoređivanja i usporedbi niti prema većini niti prema manjini. Zato u semitskom načinu primjerice «ljubiti manje» ili «voljeti manje», jednostavno se kaže mrziti, i tako u drugim sličnim slučajevima. Danas bismo mogli na početku reći kao i apostoli nekoliko nedjelja unazad:»Tvrd je to govor, tko ga može razumjeti?» Tvrd je, ali ipak malo po malo se može razumjeti. No, sada poslije dolaska na sredinu puta od početka, mi se moramo upitati što sve ovo za mene i tebe danas znači u našem vremenu, mjestu i okolnostima u kojima živimo ovaj naš svakidašnji život.
Vidjeli smo da ne trebamo sjeći noge, odsijecati ruke ili vaditi oči ni sebi ni drugima, već trebamo prihvatiti živjeti našu vjeru i našim ponašanjem, ne samo, ne sablažnjavati i skandalizirati druge, već dopustiti da i drugi znaju svoju vjeru živjeti i «prorokovati» uz nas. Gospod je raspodijelio svakome darove. Moj dar ne može nikome smetati niti naškoditi, jednako tako dar moga brata, pored mene, ne može meni niukom slučaju zlo nanositi. Jedino zlo oko, noga i ruke naše mogu drugima zlo nanositi i toga se trebamo čuvati, te u tom slučaju odmah u začetku sasijecati svaku pomisao zla, kojom bismo mogli sablazniti malene i druge pored nas. Sveti Pavao zna da jesti meso žrtvovano idolima nije grijeh, ali zna da bi time sablaznio one oko sebe i naudio njihovoj vjeri, neće jesti meso. Dakle, imamo svoju vjeru i imamo svoju svavjest, koja je Božji glas u nama, i treba procjenjivati ove granice sablazni, odnosno, ne sablazni.
«Jednoga jutra na jednoj od mnogobrojnih uličica Milana našli su tijelo mrtva čovjeka, koji je te noći ubijen. Oko njegova leša se skupilo brzo mnogo radoznaloga svijeta, a među njima je bio i ubojica, ne bi li se tako najjednostavnije i nenadanije prikrio.
Iz dvorišta ubijenoga čovjeka se otkinuo pas. Nekoliko je trenutaka brižno njuškao da bi potom ravno nasrnuo na ubojicu svoga gospodara. Nemilo je grizao i lajao - režao kroz zube. Nije ga puštao dok ga stražari nisu silom otrgli, a ubojicu odveli u pritvor.
Nešto slično se odigrava u srcu svakoga čovjeka. Naime, ako čovjek ne posluša glasa svoje savjesti - a to je Glas Božji u nama - nego sagriješi, onda se njegova savjest pretvara u takvoga psa koji čovjeku ne da mira danju i noću, nego ga bez prestanka grize i “reži” na njega. Ali Bog je ostavio i ovoga “psa” u našoj duši iz ljubavi prema nama da nas spasi. Ovim nemirom Bog želi da se grešnik čim prije pokaje za svoje grijehe i popravi, jer kako se kaže u Svetom Pismu (Iz. 48, 22) nema mira grešnicima».(Sv.Ambrozije,Mabić/Jukić,Pr.V256). Ojačaj nam savjest i vjeru da mognemo u tvojoj zajednici «prorokovati» i svojom vjerom jačati druge u vjeri.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|