Danas je jasno svima nama da je riječ i poruka, iza kako smo čuli ova čitanja, o kršćanskom braku i svemu onome što ga prati, makar farizeji žele Isusa iskušati i dobiti potvrdu za svoje ponašanje. No bilo im je uzaludno.
Kršćanski brak i obitelj nisu jedna obična društvena tvorevina, niti su utočište ljudskih slabosti. Kršćanski brak je nadnaravni poziv i takvoga ga treba držati. Svjetlom i snagom koje nam daje ovaj božanski poziv dostižu se bračni ciljevi i svladavaju sve prepreke. Zato je potrebna ustrajnost i volja da se ostane zajedno, da se nadopunjava i raste na dobrobiti obadvoga i izbjegne smrt braka. Nažalost, danas ponestaje smisla za žrtvu pa s time i u braku ponestaje vrijednosti koje su nas do današnjih dana resile. Nestankom smisla za žrtvu i više ciljeve pucaju brakovi na sitnicama nerazumijevanja, a u isto vrijeme vlada lozinka «da meni bude bolje».
Na našu današnju posvemašnju žalost i civilno društvo potpomaže pad braka i obitelji. Kako tumačiti zakon Evropske Skupštine u Strasbourgou u Korizmi 2000. da se izjednačuju gay kopije, lesbi kopije sa našim kršćanskim brakom i obitelji u svim pravima. To visokocivilizirano društvo 15 kršćanskih zemalja Evrope donosi protunaravne zakone za obitelj u ime nekakve demokracije, koja to nije niukom slučaju. Što onda govoriti o razvodu i pobačaju koji su davno zaživjeli u kršćanskim parlamentima, kad nam se protunaravno servira i zaštićuje, možda čak i reklamira kao model slobode (model slobode majmuna koji su nam donijeli AIDS).
Nerazrješivost kršćanskoga braka, po Isusu, nije pitanje nekakva donjetoga zakona sa izvana, da nam ga netko nametnuo; to je zakon čiste naravi. Čovjek i žena su stvoreni jedno za drugo u svemu jednaki, tako da ujedinjeni u braku tvore jedno tijelo, koje će biti Božji suradnik u daljnem stvaranju. Dakle, muž i žena u braku su Božji suradnici u stvaranju. Zato i Isus zaključuje: «Čovjek neka ne rastavlja, što je Bog združio».
Ove riječi, ova misao, ova zapovijed trebaju neprestano odzvanjati u ušima naših supružnika. To mora biti poziv za neprestano razumijevanje i dopunjanje, neprestano brojanje dobrih sitnica koje postaju krupnice, a zaboravljanje i opraštanje onoga što nije tako dobro. Tu je smisao ljubavi, tu je smisao žrtve, tu je ono obećanje dato pred oltarom; tu se ostvaruje suradnja s Bogom i postaje Njegovim pomoćnikom.
«Živjeli jednom, u nekom mjestu zaručnici čija ljubav nije prestala rasti od samog dana vjenčanja. Bili se jako siromašni. Ipak oboje su znali da u svome srcu nose jednu želju koja se ne može platiti: on je imao sat sa zlatnim okvirom koji je naslijedio od svoga oca, i samo je sanjao da kupi lanac za taj sat od istog dragocjenog metala; ona je imala dugu, nježnu plavu kosu, i sanjala je da kupi češalj od biserne školjke kako bi mogla staviti u kosu kao ukras.
Sa godinama on je sve više mislio na češalj, dok je ona skoro zaboravila na češalj, smišljajući kako kupiti lanac od zlata.
Već je prošlo mnogo vremena a da nisu o tome govorili, ali u sebi su gajili tajno želju za nemogućim snom.
Na sam dan desetogodišnjice braka, muž ugleda ženu koja mu je išla u susret smijući se, bez svoje duge lijepe kose, gotovo obrijana na ćelavo.
“Što si učinila draga?”, upita muž, čudeći se.
Žena otvori svoje ruke u kojima je sjao zlatni lanac.
“Prodala sam je kako bih kupila lanac za tvoj sat”.
“Oh, zlato, što si učinila?!, reče muž, otvarajući ruke u kojima se blistao dragocjeni češalj od biserne školjke. “Prodao sam sat kako bih ti mogao kupiti ovaj češalj”.
Zagrlili su se, a da ništa nisu govorili, bogati što imaju jedno drugoga»(B.F.Mabić/JukićPr.V.27).
Hvala Bogu, mi i danas imamo brakove u kojima su ovakvi primjeri lijepi i cijene se, a pogotovu nisu rijetki. No, ono što vidimo kod drugih i kod nas se brzo uvlači. Zato naša molitva mora biti sve veća i veća za naše obitelji, za odgovorne u obitelji da znadnu slušati glas zdrave savjesti i Božji glas, da mognu iznijeti preuzete obveze i dužnosti, ali i radosti kršćanskoga braka. Tako će dati dobar primjer za sutra svojoj djeci. Rastavljeni nas upozoravaju sa suzama, ali je za njih kasno i ne zaustavljaju se na drugom braku, već …, da ne žalimo žrtve u čuvanju, rastu i napredovanju bračne ljubavi. Bolje je da ih poslušamo, nego da mi sutra, kada bude kasno drugima tumačimo ono što smo znali i jučer, odnosno, danas.
A.de Mello je slušao pozorno jednu ženu kako govori protiv svoga muža, pa je nadodao: «Draga moja, tvoj muž bi mogao biti mnogo bolji, da si ti bolja žena».Upitala je ljutito:»Kako to mogu postati?» Uzvratio je:»Odreci se svojih nastojanja da on bude bolji!» U braku traži ono što žrtvuješ za brak, i što si unio. Nemaš pravo tražiti od drugoga ono što ti nisi. Zašto da drugi bude tvoj mučenik? Bog vas je pozvao na ljubav, razumijevanje i međusobno dopunjanje. Nije kasno započeti uvijek iznova da se dođe do uspjeha – bračne ljubavi u punini.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|