Župa Izbično

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

Utorak, 27. X. 2009. Propovijed u Međugorju

E-mail Ispis PDF
Uvod

Danas Sveta Crkva slavi, moli i Bogu zahvaljuje za slijedeće svece i blaženike:
Sv. Frumencije i Edezije. Svećenici iz Tira Palestinskoga, odrasli na dvoru etiopskih vladara i ponašali se kao Josip Pravedni, egipatski. Umrli oko 330. Zaštitnici su trgovaca. Bl. Contardo Ferini (1859 – 1902.)Pobožni profesor prava. Beatificiran 1947. Sveti Teodor, biskup Siona, Sveti Evaristo, papa i mučenik, Sveti Gaudioso, biskup i opat iz Abisinije, Sveta Balzamija, Sv. Namazio iz Clermonta, Sv. Odran Škotski, Sv. Trazea, biskup iz Smirne – Turska, Bl. Salvador Mollar Ventura iz Valencije i toliki drugi Božji miljenici i ugodnici…

Propovijed

U jučerašnjem ulomku Poslanice Rimljanima što je prethodio ovom današnjem, nam sveti Pavao kaže da nas Duh Sveti čini sinovima. Danas ide još dalje i predstavlja nam još optimističniju perspektivu, a to je da je naše posinstvo ili sinovstvo određeno za još jednu veću puninu da ni sami nismo mogući to zamisliti.

To se ne odnosi samo na nas, već na čitavo stvorenje što isčekuje potvrdu jedne radosne nade. Po Apostolu, svemir-kozmos je u trudnoći, u jednoj zreloj nadi, istinske trudnoće budućega života. I kada se to dogodi, dođe na svijetlo dana, onda ćemo mi postati sinovi u još punijem svijetlu i punom smislu: čitavi svijet „s nestrpljivošću isčekuje ovo objavljenje sinova Božjih“. Dapače, sada jaučemo i cvilimo kao „porodilja u bolovima“, „isčekujući sinovsko posinjenje, otkupljenje našega tijela“.
Ono što sada imamo je već dobro i to ispunja naš smisao postojanja. „U nadi smo bili spašeni“: ali Bog za nas ima još puno većega i slavnijega života. Sada imamo samo „prvine Duha Svetoga“ jer još nismo sinovi u punini niti smo potpuno oslobođeni od onoga bivšega ropstva. Zato smo sada u hodu i idemo prema „slobodi slave prave djece Božje“.

Izgleda malo poteško, malo zamršeno i malo zapetljano, ali samo na prvi mah. Pavao ima viziju kršćanskoga života u punom smislu riječi kao jedan zahtjevni put prema naprijed. To je pogled hoda, hodočašća, napretka i zrenja, rađanja jednoga novoga života iz one trudnoće bola i jauka u novi život slave i posinjenja.

Zato on nas tješi velikim riječima i kaže nam da „ patnje sadašnjega vremena ne mogu se nikako usporediti – one su ništa - sa budućom slavom koja nam se ima objaviti“. On to uspoređuje sa današnjim psalmom kako će nam se tada otvoriti usta na osmijeh, a jezik će se razriješiti u pjevanju radosnih pjesama. On ponavlja da ovo ne uključuje samo čovjeka već cijeli svijet, sve stvoreno će se „osloboditi od ropstva i raspadljivost“. Zato on kaže da je i kozmički svijet određen za spasenje u istom smislu i načinu kao i mi koji smo pozvani da se spasimo, ne samo u našem duhu, nego da se spasimo i u našoj tjelesnosti.
Ovo su uistinu velike riječi nade, velike riječi utjehe i velike riječi ohrabrenja, a liturgija današnjega dana nam još stavlja psalam povratka iz sužanjstva na pjevanje i razmišljanje uz ove velike apostolove riječi. Harfe nisu više obješene o vrbama, nisu više u zemlji tuđinskoj, niti tuđin više traži da tužni pjevaju pjesme van domovine. Sada se kupi snoplje i klasje na svojim njivama i harfe sviraju u svojim domovina i molitva odliježe u svojim sinagogama i jeruzalemskom hramu. Zato će ovaj pripjevni psalam uglazbiti veliki Giuseppe Verdi u operi „Nabucco“ i ariji „Moja“ ili „Pođi misli“ i postići nedostižnu slavu i misli i glazbe, odnosno uglazbljene molitve, želje i misli.

Inače u evanđeoskom ulomku iz Lukina Evanđelja Isusu trebaju dvije kratke, razumljive i jasne usporedbe da objasni kako djeluje Kraljevstvo Božje ovdje na zemlji: zrnce gorušice što ga čovjek sije i kvasac što ga je žena stavila u tijesto za kruh svojoj obitelji.

Zrnce gorušice je uistinu maleno i sitno, iako evanđelist Luka to ovdje ne spominje kao ko drugi evanđelisti, to zrnce u sebi ima toliku snagu i moć da će postati tako veliko da se i ptice nebeske u njemu, u svoje vrijeme, gnijezde. Tako će jednako malo kvasca preporoditi puno više tijesta u lijepi, ukvasani, obiteljski kruh.

Ovaj način Isusova objašnjavanja i tumačenja nam pomalo ostaje kao nedorečen jer mi volimo da nam se to kaže u velikim usporedbama, važnim stvarima, svečanim trenucima, punim sjaja, bljeska, brzine i veličine. To želimo da odiše našim svagdanjim životom velikoga i važnoga čovjeka naše dobi. Međutim, ovdje se varamo. To nije stil Božji niukom slučaju. To smo se uvjerili tisuće puta u Starom zavjetu, pa u Novom zavjetu, u povijesti Crkve da se Bog upravo služi stvarima i događajima koji, ljudski rečeno, izgledaju beznačajno i beznačajni, ali po takvima dolaze značajni i veliki plodovi. Veliki Mojsije je bio sitni čovjek ispod svakoga prosjeka po našim mjerilima, zar nije takav sv. naš Leopold, i oni su, po Božjem, ono što jesu, a koliki su slični njima učinili najveće poteze na ovom svijetu.

Zar nije Crkva započela svoj hod u malom narodu oslonjena na nekoliko apostola koji su bili najobičnije i najrazličitije osobe onoga doba, u tolikom progonstvu i poteškoćama da je izgledalo da će sve na samom početku biti satrto i zatrto. Međutim slutnje progonitelja se nisu mogle ostvariti jer je Crkva rasla onom snagom gorušičina zrnca ili ukvsavala se moći onoga ispravnoga kvasca što je morao pripremiti pravi kruh. Kršćanska vjera, Kristovi svjedoci, Crkva je uspjela u ono vrijeme preobraziti sav ondašnji poznati svijet, tako da je narasla kao veliko stablo na kojemu su pokoljenja i pokoljena vjernika gradili i sagradili svoja gnijezda života, od Jeruzaalema do Giblatara, od Aleksandrije do Delhija.

Tako, odnosno, ovako rastu Božje zamisli i Božji putovi među nama. To je snaga pokreta što ju ima Riječ Božja, kao ona snaga kojom je Riječ pokrenula čitavo stvorenje na početku, i kao sada kada ono malo i ponizno sjeme ide u zemlju, kao osuđeno na smrt, a donosi toliko života, odnosno daje toliki život iz sebe. Ove Isusove riječi danas nama upućene imaju zadaću da isprave naše namjere. Uče nas da imamo strpljenja, da budemo strpljivi, da ne trčimo i ne srljamo, jer Bog je na strani jednostavnih, malih i poniznih, a ne na strani onih što traže uspjehe pod svaku cijenu i onih što traže pljesak za svoje svako pojavljivanje. Danas jednako, pa to htjeli vidjeti ili ne vidjeti, priznati ili ne priznati, Njegovo Kraljstvo – njegova Riječ, njegovo Evanđelje, njegova milost u njegovoj Crkvi – jednako djeluje i to ponizno u poniznima, i to iznutra iz samo Crkve, oživljujući i dajući uvijek novi život po Duhu Sveom  Božjem koji nam je dan i koji je u našoj svetoj Crkvi.

Zato je veoma važno danas trijezno zastati, zaustaviti onu bezglavu trku svakoga od nas jer takav način nas neminovno vodi u slijepu ulicu koja donosi razočaranje i bezvoljnost. Mi se ne smijemo obeshrabriti na ovom putu, ne smiju nas možebitni neuspjesi ili prividi zaustaviti i usporiti jer Crkva uvijek nastavlja rasti snagom Božjom, pa mi to vidjeli ili ne, ona neprestano biva ono gorušičino zrno u rastu i onaj kvasac u tijestu što postaje kruh, a to sve u jednom muku u jednoj grobnoj tišini.

Trupac staroga, osušenoga stabla gdje god padne napravi veliku buku, upravo onako kako se danas traže incidenti i skandali u društvu i kako se rado čekaju ovi trupci da padnu u crkvi ili crkvenom dvorištu da se ima što glođati, pričati, pisati i prepričavati. Zato bi bilo veoma važno danas da mi neprestano odabiremo put onih milijuna ili milijardi stabala što rastu u tišini, koju nitko ne čuje, i donose obilate plodove u ovoj Crkvi, odnosno u ovome svijetu.

Svjesni smo mi svi i danas jednako kao i jučer  da je dobro uvijek obilatije od zla, iako danas radije svi ističemo ono negativnije i pamtljivije nego dobro kojega ima nebrojeno puta više oko nas, nego što ima zla. Ovdje još znamo nadodati uvijek neka stara dobra vremena i usporediti ih sa našim današnjim i tako uzeti mlat i tući po današnjim vremenima, počevši od današnje mladosti bilo u Crkvi ili društvu, pa sve do svega što miriše ovim vremenom, svemu se daje negativan prizvuk, skoro kao đavolskome.

Dragi moji, ja bih volio ove i ovakve pitati koja su to stara, dobra vremena. Jesu li bila ona dobra vremena kada u našim obiteljima je mogao samo onaj sa štapom iz kuta zapovijedati i njemu biti dobro pokraj svih ostalih što su bili robovi kao zapovjednici i udbaši kasnije u društvu. Onih nekoliko postotaka je govorilo da je dobro, a drugima je ostajao muk i rad i podnošenje terora takvih pojedinaca u obitelji, terora društva i nekakve nerazumljive discipline što je imala zadaću držati tolike samo u pokornosti radi pokornosti. Da skratim: uvijek se govorilo jednako za stara vremena, ona prije nas, da su bila dobra, to je vrijedilo i za Rimljane, za Srednji Vijek, za početke naših stoljeća i danas, pa kad je onda to bilo to dobro staro vrijeme. Uvijek je bilo samo nismo mi bili tu i u njemu, a zaključak je bio onoga američkoga pjesnika koji kaže: „Stara dobra vremena su bila zla“.

Zato se danas prihvatimo ovdje u našoj Crkvi  našega vremena i našega uzrasta i napretka u njoj, onako kako su nas odgojili i naučili po ovoj današnjoj Kristovoj tihoj, ali uvijek snažnoj i neslomljivoj putanji do uzrasta punine koju nam sam Bog daje i želi od nas da ovim rastom i puninom jednom budemo s Njime u punoj zajedništvu duhovnoga, tjelesnoga i kozmičkoga, kako dana reče sveti Pavao, da jednom budemo svi u jednom, svi u  Kristu koji nas je otkupio svojom krvlju za Boga i njemu pridružio, zapravo onaj dio Boga koji je u nama, našu dušu, ponovno vratimo Bogu i s njim  da nas sjedini.

Dakle, poruka današnjega svetoga misnoga slavlja je da ne padnemo u samodostatnost, lijenost i osobno zadovoljstvo. Mi smo određeni i upućeni da napredujemo i rastemo i tako donosimo plodove, da budemo kvasac vremena i prostora u kojem danas ovdje živimo i tako pomoći ovom svijetu da se pretvara u jedan novi svijet, jednu novu zemlju, jer pozvani smo ovdje, danas i sada a ne u jučer ili za prekosutra da budemo kvasac i da svojim rastom postanemo onaj lijepi vrt i još ljepša bašča o kojoj se Gospod brine i koja Gospodu pripada.