Služba čitanja današnje nedjelje nam predstavlja dvije žene vjernice i darežljive, koje uz to pripadaju istom staležu koji danas nije nipočemu zanimljiv, niti bi ih slijedili fotoaparati novinara žutoga tiska, a k tome nisu ni lijepe ni mlade, a nemaju u sebi plavu krv princeza, što znači da ne pripadaju visokoj klasi ugleda i bogastva, kao što nemaju ni društvenoga ugleda, a još
Ali je njihova vjera i moral iznad svih onih drugih prednosti. Bog prvu nagrađuje za vjeru preko proroka Ilije, a drugu opaža i stavlja kao primjer sam Njegov Sin Isus Krist. To nije malo. Vriednije je od svega prije nabrojenoga.
Pogledajmo malo bliže u Bibliji što nalazimo. Udovica zajedno sa siročetom i strancem već u Starom Zavjetu imaju stanovitu prednost. Budući da su ostali bez svoje prirodne "obrane" - muža, oca ili obitelji, sam Bog se brine za njih. Učiniti nepravdu njima znači izazvati srdžbu samoga Boga, njihova «branitelja». U knjizi Izlaska (22,20-23) čitamo: »Ne progoni stranca niti mu čini nažalost jer ste i vi bili stranci u zemlji egipatskoj. Ne postupaj loše sa sirotinjom i udovicom. Ako s njima loše postupaš, kada zatraže od mene pomoć, ja ću uslišati njihov vapaj, moja će se srdžba rasplamtjeti i umrijeti ćete od mača».
Zar Judita, Ruta, starica Ana, udovica iz današnjega evanđeoskoga čitanja, udovice u početku kršćanskih zajednica o kojima se brinu đakoni u Djelima Apostolskim, nisu tako vrijedni primjeri sretna života, hrabrosti i zalaganja za druge, a naoko izgleda da su toliko slabe da se samo za njih treba brinuti. Znamo još da su u počecima Crkve osnovale zajednicu, iako sasvim jednostavnu, karitasa o kojoj nam Sveti Pavao daje potvrdu u poslanici Timoteju.
Danas mi u našim okolnostima i vremenu, u našoj Crkvi moramo znati vrednovati ovaj znak ljubavi i sebedarja, ne samo zato da ih zaštitimo i pomognemo, već da ih uključujemo u sve one radove koje su imale u prvoj Crkvi i karitasu. Zar danas nije grijeh tolike osobe ovoga staleža, a njima pridodajmo i neudate malo zrelije, da mogu biti od pomoći i vapiju da to čine, a tko ih zove. Kada ste zadnji put čuli da je netko iz Crkve ili iz vaše župe ili na drugi način pozvao ove osobe na suradnju…? Itekako su voljne odazvati se i izvlačiti se iz svoje osamljenosti, ali mogu reći poput onih radnika kada ih Gospodin zove i čudi se što su besposleni, a oni mu odgovaraju da ih nitko nije unajmio, nitko ih nije pozvao. Znajmo ih pozvati, znajmo ih cijeniti, one su Klarise u našim župama, one su kontemplativni red u našim župama, one su Crkva moliteljica u našim župama. Odgovorno govorim i odgovorno pišem, jer s njima i među njima živim više od dvadeset godina, a dvanaest punih godina sam slavio svetu misu i molio sa njih, svaki dan najmanje, pedesetak.
«Dva prijatelja su se susrela nakon dugo vremena. Jedan je postao bogat, dok je drugi bio siromašan.
Skupa su jeli, i razgovarali i danima koje su skupa kao djeca proveli.
Tako, dok su razgovarali siromašni je zaspao.
Bogati prijatelj, iz sažaljenja, prije nego je otišao stavio je u đžep siromašnome, jedan dijamant neprocjenjive vrijednosti.
Ali, ovaj kada se probudio nije ni pogledao u đžep nego je nastavio živjeti kao i prije.
Godinu dana poslije, prilike su učinile da su se ponovno susreli.“Reci mi zašto”, reče bogataš, videći da je još u bijedi, “nisi našao dijamant koji sam ti bio stavio u đžep?”.
Svaki susret je jedno slično iskustvo. Svaki čovjek ili žena koji žive s nama poklanjaju nam dragocjeno zlato, no, pitajmo se koliko smo mi od svega toga svjesni»(B.Ferrero,Mabić/Jukić,Pr.V.45).
Budimo iskreni prema Bogu, drugima i sebi pa se zapitajmo jesmo li ikada mi udijelili drugima ono što nam je potrebno za život ili samo ono što nam je od viška. Sam Gospodin Isus je došao dati sve, a to je svoj život i sve nas obogatiti svojim siromaštvom. Iako nije imao gdje ni glavu nasloniti drugima je dao sve: zdravlje, vid, hod, svijetlo, istinu, nadu i radost, zaključujući tako sa davanjem sebe svaki dan nama u Svetoj Euharistiji.
Udovice nas danas obogaćuju svojim siromaštvom i svojim primjerom, za koji rijetko vjerujemo da može biti tako, ali kada nam otvore oči kao danas onda i mi počinjemo drugačije misliti i zaključke donositi. No, zar naš Gospodin Isus Krist nije došao da nas svojim siromaštvom obogati. Usprkos što nije imao ništa i nije imao čak gdje glavu nasloniti, proveo je svoj život dajući ga, poklanjajući ga i žrtvujući ga za druge; drugima je dao zdravlje, vid, sluh, hod, svjetlo, nadu, radost, završavajući tako da je na koncu, kada mu ništa nije ostalo, daje i samoga sebe u žrtvi koju mi obnavljamo u Svetoj misi i koju rado slavimo za i s onima, koje nam je danas predložio za uzore, u koje se trebamo u vjeri i moralu ugledati.
| < « | » > |
|---|