Došli smo do predposljednje nedjelje u ovoj Crkvenoj liturgijskoj godini. I prije same svetkovine Krista Kralja, Sveta Crkva nam stavlja pred oči razmatranje o tzv. Posljednjim stvarima, o sudnjem danu, o ponovnom Kristovom dolasku. Moramo priznati da nas ne ostavlja ravnodušne niti prvo čitanje niti ulomak iz Markova Evanđelja, jer pojmovi korišteni, makar iz Staroga
Zavjeta, daju zastrašujuću sliku o Njegovom drugom dolasku ili o dolasku velikoga kneza Mihaela. Iako je ohrabrujuće da dolazi po one koji su zapisani u Knjizi i da će sjati kao zvijezde za svu vječnost, da ih nagradi, ostaje u strahu ono pitanje gdje sam ja. Jednako je pitanje i u Evanđelju kada će to biti i gdje sam ja, odnosno, gdje ću biti ja? Svemu tome će predhoditi velike pometnje od svemirskih pa dalje, i na taj sveopći kaos dolazi Sin Čovječji u sili i slavi u oblacima sa svojim anđelima. On dolazi da dadne nagradu također onima koji su upisani u Knjizi, ali onima koji nisu htjeli čuti za knjigu, da dadne i njima što su zaradili.
Kada će se to dogoditi? Odgovor je jednak kao i kod Zebedejevih sinova kada ga mole da im udijeli ministarska mjesta jednome s desna, a drugome s lijeva:»A o onom danu i uri nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac». No, Isus još otežava stanje kod slušatelja kada im govori da će se to dogoditi ubrzo prije nego umine naraštaj ovaj. No, uistinu moramo imati na umu da Isus koristi apokaliptičke pojmove, jer naraštaj nije uminuo, a Sveti Grad Jeruzalem je uništen 70. godine. I kao što je grad tako razoren i uništen ( on je simbol), tako će biti uništen i svijet na koncu o njegovom dolasku. Tako da samo ostaje opet pitanje – gdje sam ja? Gdje sam ja zaslužio i gdje ću biti?
Danas nam je još na vrijeme odgovoriti na ovaj upit i staviti svoje korake na Njegov put. Uputiti se njegovim putom prema Njemu, onda ne imati nikakva i nikada straha. Ne treba imati straha od Božjih tajni, niti od Njegove Ljubavi, jednako se ne treba bojati kako veličine čovjeka tako ni malenkosti i slabosti, jer čovjek ne prestaje biti velik, čak ni u svojim slabostima. Da bude tako moramo biti svjedoci Kristovi čitava života i svjedoci dostojanstva čovjeka na svom putu od začeća do smrti. Svjedok biti znači biti suputnik i dijeliti put. U ovom slučaju ako dijelim put sa Kristom i njegovom ljubavlju i s bratom čovjekom, zašto se onda i koga bojati i straha imati? Samo naprijed, jer vaša će imena, poslije Isusova dolaska, biti upisana u knjizi Života.
„Koliko nam je godina života još ostalo?
Neki je kralj svojemu lakrdijašu - dvorskoj ludi darovao štap koji ga čini maršalom svoje vrste govoreći mu:
“Ja te imenujem maršalom lakrdijaša. Kada nađeš luđega od sebe predaj mu ovaj štap, a dotle ga čuvaj.”
Vrijeme je teklo i godine odmicale. Došlo je vrijeme da je i kralj pao na bolesničku postelju. Lakrdijaš mu je došao u posjet i upitao ga:
“Znadeš li kamo ideš?”
Turobno je odgovorio kralj:
“Ne znam, samo znam da moram umrijeti.”
“To znači da i za kralja postoji dužnost. Je si li nakupio blaga za taj put gdje moraš ići, osim što si se obogatio ovdje?”
“Nikada o tome nisam ni mislio, kako bih se onda spremio?”
“Zao si da ćeš morati umrijeti i uza sve to nisi ništa posebno učinio? Ništa nisi pripremio za nebo? To znači da ničim nisi pokušao izbjeći pakao?”
Izvukao je iz rukava štap koji je držao skriven dok je razgovarao s kraljem te mu ga je vratio komentirajući (ne baš komično prema svom nazivu):
“Evo, sada te imenujem maršalom luđaka (ne dvorskih luda).”
Sjeti se da ti je umrijeti iako ne znaš kada će se to dogoditi (R.Cm.Mabić/Jukić,V.335).
Evo, ono pitanje koje smo provlačili kroz ovo današnje razmatranje, dobiva još više na jačini na koncu ovoga razmišljanja. Da kojim slučajem nastavimo i do sutra dodavati dokaze za i protiv, opet bismo morali postaviti sebi pitanje, da nam onaj štap ne bi došao u ruke, jer smo najluđi na svijetu, jer nismo mislili o našem konačnom sutra, a to znači izjednačiti se s onima koji ne znaju što znači korištenje razuma.
Još smo na vrijeme i u vremenu da ne izgubimo ništa, i da nas Njegova ljubav pomogne i zaštiti na ovome putu. Stoga, molitvom, pokorom i dobrim djelima potvrdimo našu vjeru i bez straha nastavimo naprijed. Poteškoća će biti, to smo znali i prije, ali kada je On s nama poteškoće i boli primaju jednu drugu mjeru koja se da podnositi i živjeti, jer nam On pomaže. Svojih nikada neće ostaviti na putu, kao što svoje, koje je zapisao u Knjigu Života, neće zaboraviti na koncu, kada dođe u sili i slavi suditi svijetu, ognjem i mačem. Oganj i mač nisu za one koji su ga slijedili. Nemojmo sada zastati kao Solunjani, te trošiti i rasprodavati jer će brzo sudnji dan. To je njegovo kada će biti, a moje i tvoje biti spreman. Bože, budi s nama, i daj nam snage, da Te slijedimo po uputama Tvoga Sina.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|