Danas na Prvu Nedjelju Korizme sveta Crkva nam donosi na razmatranje napastovanje Isusa. Sotona napastuje Isusa u najljudskijim elementika: kruhu, časti i vlasti. To čini poslije četrdesetdnevnoga posta, nadajući se da će Isus olako popustiti. Sve se ovo događa najprije u pustinji da kruh postane kamen u onim paklenim uvjetima vrućine i žeđi i ispaćenosti.
Isus ostaje pri svome. Zatim sa visine kada se sve dobro vidi nudi mu sve ako mu se pokloni.
Sotona ide u bit života i ponosa. Treća kušnja-napastovanje se događa u Jeruzalemu na vrhu hrama, odakle se vidi veličanstvena panorama i ljepota preko potoka Cedrona dolje daleko prema unutrašnjosti zemlje. Izabran je Jeruzalem ne slučajno, već zato jer će Isus u njemu kao i toliki proroci završiti svoj «ovozemaljski život». On će odavde uskrsnuti, ali će iz ovoga grada – mjesta i uzaći na nebesa (Lk 24,50-53). I nije to bez razloga. Isus sve jasno i glatko odbija.
Da je Isusu stalo do predstava i časti pred javnošću, onda ne bi za tolika čudesa molio da se šuti i nikome ne kazuje. On zna da i ovo treba proći i «odraditi». Kako bi drugačije apostolima, učenicima, sljedbenicima i nama samima kazao da će napasti uvijek u životu biti i nikada ih se nećemo riješiti, već je potrebno uvijek se boriti i nikada ne sustati.
Kad zima stigne na Južni Pol tada ubrzo počimaju i hladni polarne noći. Sunce nestane s obzorja i ne pojavljuje se gotovo četi i pol mjeseca. Svaki dan kroz taj period je isti: 24 sata mraka i hladnoće. Nekoliko godina prije jedan istraživač imenom Richard Byrd (Brd) proveo je na Južnom Polu cijelu zimu posve sam bez igdje ikoga, dakle bio je četiri i pol mjeseca u ledu, studeni i mraku bez i jedne žive duše u blizini. Kroz četiri i pol mjeseca on je živio u mraku koji je prekrivao Južni Pol, zatrpan snježnim pokrivačem u jednoj maloj sobici. Temperatura se u toj maloj prostoriji znala spustiti do minus 50 stupnjeva celzijevih. Tri puta na dan Byrd je izlazio van iz svog malog skloništa da uzme malo čistog zraka te da zabilježi vremenske prilike odnosno neprilike. Pitamo se tre zašto je Byrd izabrao živjeti sam bez igdje ikoga tijekom duge polarne zime? Na ovo pitanje on je dao odgovor u svojoj knjizi pod naslovom «Sam»! On piše: «Konačno mi se pružila prilika koju sam priželjkivao već duže vrijeme. Bio sam u mogućnosti živjeti onako kako sam ja htio, poslušan potrebama samoga sebe te okolnostima snijega, noći i hladnoće koje su bile oko mene, no bez ljudskog zakona izuzev samog mog koji mi je nalagao što valja činiti». Nakon prvog mjeseca provedenog u osamljenosti sa snijegom i ledom Byrd je otkrio da mu se dogodilo nešto vrlo lijepo. Otkrio je da čovjek može živjeti puno sabranije i smirenije ako pokuša živjeti jednostavno te bez uznemiravanja sa kojekakvim stvarima i događajima. Byrd je iz svoje sobe nakon četiri i pol mjeseca izišao kao potpuno duhovno obnovljen i pročišćen čovjek, zahvalan svima koji su mu omogućili da provede ta četiri i pol mjeseca sam razmišljajući o sebi i svom životu. Završio je svoju knjigu riječima: «Sve mi se to dogodilo prije četiri godine. Civilizacija u koju sam se ponovno vratio nije promijenila moje ideje. Ja živim sada puno jednostavnije i s puno više mira u svojoj duši i svom srcu».
Gledajući Isusov boravak u pustinji ipak smo s nečim iznenađeni. On je pošao u pustinju da se moli i da bude sam, no u tom periodu bio je kušan od Sotone, eto to je ono što nas čudi. Kako to da je On, Bogočovjek, bio iskušavan od začetnika i vođe grijeha? Pitamo se isto tako zašto je Bog dopustio Sotoni da iskušava njegovog Jedinorođenca? S kakvom svrhom se sve to dogodilo? Duhovni pisci kroz stoljeća pokušali su dati puno odgovora na ova pitanja. Mi ćemo se kratko zaustaviti da bi promotrili dva odgovora.
Ako pogledamo prvi Sotonin pokušaj zavođenja vidjet ćemo da se u tom trenutku Isus osjećao umornim i gledanim. U tom trenutku za njega bi bilo vrlo lako da je upotrijebio svoju božansku moć, pretvorivši nešto od kamenja u kruh te utažio svoju glad. No Isus je odbio iskoristiti svoju božansku moć da bi ugodio samom sebi i svojim tjelesnim nagonima. Ovo saznanje dokaziva nam da on nije bio osoba kod koje je tijelo zapovijedalo duhu što će i kako će činiti. On nije dopustio svojim nagonima da utječu na njegovo ponašanje, da utječu na njegovo djelovanje. On je živio potpuno duhovnim životom u kom se njegovo tijelo pokoravalo poticajima njegova duha. Sjetimo se zgode iz Maslinskog vrta! Tamo nalazimo Isusa u molitvi obhrvanog s tjeskobom. Sv. Matej opisuje nam tu scenu: «I ode malo dalje, pade ničice moleći: Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti». Možemo li mi reći da naš duh kontrolira naše porive, da naše tijelo sluša naš duh ili možda naše tijelo sa svojim zahtjevima i prohtjevima diktira našemu duhu što i kako će raditi i djelovati. Svatko od nas pozvan je da kroz ovo korizmeno vrijeme koje nam je darovano kao vrijeme čišćenja i pročišćenja učini nešto za sebe, za svoj duh i dušu.
Zamolimo Gospodina da bude s nama u kušnjama i poteškoćama, da ih s Njime mognemo preskočiti i nadvladati, a osloboditi ih se nećemo nikada jer to nije Gospodin dopustio ni njemu, a kamoli nama!
| < « | » > |
|---|