Danas Sveta Crkva slavi, časti i moli slijedeće svece i blaženike:
1. Sv. Vitale-a opata u Castronovu, Južna Italija (+ 990).
2. 40 vojnika, kršćana, mučenika iz Sebaste (Kapadocija- Armenije) za vrijeme Konstantina, pod zapovjednikom Licinijem Valerijem, kada do njih nije stigao glas Milanskog Edikta i slobode kršćana (313.), a ovo se dogodilo 320.
3. Sv. Bruno-Bonifacije iz Magdeburga – biskup i mučenik (974 – 1009.)
4. Sv. Francesca Rimska – utemeljiteljica, zaštitnica duša u čistilištu, zaštitnica udovica, zaštitnica vozača i pomoćnica u borbi protiv kuge i svih suvremenih kuga (1384 – 1440.).
5. Sv. Pacijan iz Barcelone – biskup, umro 390.
6. Sv. Katarina Bolonjska – poglavarica samostana u Bologni, zaštitnica slikara i općenito svih umjetnika (1413 – 1463.).
7. Sv. Dominik Savio – dijete, zaštitnik pjevača i skladatelja, djece prvopričesnika, djece u kolijevci-bešici i zaštitnik djece u rađanju (1842 – 1857.)
8. Sv. Petar Choe Hyong i Pavao Chong– laici, korejski mučenici iz Seula (1814 -1867.)
Propovijed
Danas smo u prvom čitanju čuli jednu, lijepu, pokorničku, molitvu koju nam Knjiga Danijela proroka stavlja u usta jednoga od trojice mladića bačenih u ognjenu peć jer se nisu htjeli pokloniti kraljevoj naredbi da štuju poganske, njegove, bogove već su ostali vjerni svome Jahveu. Ime mu je Azarja. Ova molitva je slična onima koje smo već čuli u ovom korizmenom vremenu iz usta proroka Danijela i kraljice Estere.
Azarja priznaje grijeh svoga naroda i kaže: „Poniženi smo i kažnjeni jer smo griješili, radi grijeha naših; on Bogu iskazuje osjećaj kajanja kada kaže: „E, kada bismo mogli biti primljeni raskajanim srcem kao žrtva jaraca i bikova“; i na koncu zaključuje da će se obratiti i nadodaje: „Sada ćemo te slijediti svim srcem, bojati se tebe i tražiti neprestano tvoje lice“. Zar nije lijepo čuti kako nam sveti pisac stavlja jednu ovakvu molitvu mladiću punom vjere u Gospodina Boga u tolikim iskušenjima i tolikoj nevjeri i protivnicima vjere oko sebe. Zar ovo nije velik primjer danas nama svima u našem vremenu jučer i u našem vremenu danas, a kako stvari stoje biti će jednako i u našem sutra.
Ovdje je primjer također kako ovaj mladić Azarja iskazuje svoje povjerenje u Gospodina Boga, kada kaže: „Nemoj nas ostaviti nikada, ne krši svoj savez s nama, ne odbaci od nas svoje milosrđe… Postupaj s nama po svojoj dobroti, po neizmjernoj veličini tvoga milosrđa i po ljubavi svojoj“. Zato se i ne boji tražiti milosrđe i preporuku radi Abrahama, Izaka i Jakova koji su bili veliki prijatelji Božji i uživali njegovo prijateljstvo i povjerenje.
Dakle, jasno i glasno se danas može zaključiti ovdje i sada da ovo čitanje što nam ga sveta Crkva danas stavlja pred oči je jednako aktualno nama danas kao i u vremenu vladavine Antioha zloglasnih nad izraelskim narodom u ropstvu. Jednako smo zgriješili i jednako nam treba priznanje grijeha i traženje oprosta i preporuka, ne samo Abrahama i svetih patrijarha, već nam treba i preporuka tolikih Božjih prijatelja svetaca iz naše svete Crkve i našega mučeničkoga naroda koji su postali Božji prijatelji i miljenici i naši zagovornici. Ani nam treba i odluka da se nećemo više odmetnuti od njega i da ćemo ga slijediti. Trebamo ispuniti svoj dio obveze životom, modernije rečeno moramo ispuniti našu osobnu obvezu iz našega ugovora koji smo s Njim sklopili na krštenju.
Dakle u prvom čitanju se traži oprost od Boga, ali u evanđeoskom ulomku koji smo čuli traži se da i mi oprostimo i znamo oprostiti drugima kao što za sebe tražimo oprost od Boga ili od drugih. Međutim u cilju boljega razumijevanja i težine Isusovih riječi moramo se malo osvrnuti na mjere i vrijednosti koje smo čuli. Isus upotrebljava mjeru od deset tisuća talenata koja je nepojmnjiva radi svoje veličine. Jedan je talent težio tridesetpet kilograma zlata ili srebra, a dijelio se na tri tisuće «sicla»- šekela. Šekel je i danas službena izraelska novčanica. Države su primjerice, Ezekija židovski kralj, morali plaćati drugoj državi,Asirskom kralju tristo talenata srebra i trideset zlata. U grčko-rimsko vrijeme talent je vrijedio šest tisuća drahmi ili denara.
Sada jasnije možemo razumjeti zašto Isus uzima ovako jednu nepojmljivu brojku. On želi otvoriti oči nazočnima isto kao i savršenim brojevima sedamdeset puta sedam za oprost bratu. Kralj, to znači dobri Bog, oprašta svome sluzi šesdeset milijuna denara ili drahmi, dok taj isti sluga svome sluzi ne želi pokloniti samih sto denara. Sada je sasvim jasno što nam želi sam Isus s ovom usporedbom reći. (Druga Isusova usporedba o talentima (Mt 25,14-30) će posebno od Erazma Roterdamskoga postati simbolom nadarenosti.)
Put ove usporedbe je veoma lagan kada ga treba ušima i umom razumjeti, ali je uistinu teško provoditi u praksu ovaj Isusov put. Lako je danas ovo svaliti na one koji su od države uzeli ili dobili previše, a radnicima plaće danas nikako. Međutim, moram i moramo znati da smo svi u tom položaju da olako tražimo oproštenje sebi, a teško opraštamo. Ovdje moramo stati i dobro razmisliti, jer nam mora biti posve jasno da kršćanina nema bez oprosta. Zar nije svima smiješno netom čujemo ovu Isusovu usporedbu kako Bog-Kralj oprašta onom dužniku neizmjerno blago, a on nije kadar oprostiti kutiju cigareta svome subratu. Svima nam se naježi koža kada to slušamo, ali da li nam se naježi koža kada jednako činimo danas mi.
Oprost je temeljni kamen ili stupac na kojem počiva naša vjera. Jedinstvo Crkve Katoličke u svim narodima na čelu sa Rimom-papom i oprost su jedinstveni biljezi nas kršćana. Jasno je da je teško i među nama razumjeti oprost kada su ljubav i vjera slabi ili pokolebani, ili kada neprestano živimo pod nečijom torturom kao mi u našim krajevima od pamtivijeka pod tuđom čizmom. Međutim zar i Židovi Isusova vremena nisu bili u istim uvjetima, pa On baš njima naviješta i propovijeda oprost. Bez obzira što je mržnja svaki dan rasla protiv neprijatelja, što je rasla želja za osvetom, Isus propovijeda i naviješta praštanje i oprost: «Tako će i moj Otac nebeski učiniti svakome od vas, ako ne oprostite od srca vašemu bratu»
Ovim postajemo mi dužnici pred Bogom, jer nam je On oprostio naše grijehe, jer smo otkupljeni još većom cijenom od onih navedenih talenata, krvlju Isusa Krista Našega Gospodina. Zato moramo imati uvijek na umu i kada molimo u «očenašu» da pristajemo na uvjete da nam se oprosti koliko opraštamo drugima. Zapravo to bi značilo da mi neprestano opraštamo drugima i da smijemo moliti da nama Gospodin zacijelo oprašta. Dao Bog da bude tako.
«Čuli ste za Kosmet. Pretežni dio tamošnjeg stanovništva jest albanske narodnosti, a kod Albanaca još uvijek vlada zakon krvne osvete. Bosanski fratar, župnik je zapisao ovo.
Godine 1963. U selu Zlokućani ubio je Filip, sin Karađe Kolaja, Zefu Prendnokiju. Otac je oplakao sina, braća brata. Ali sada mora pasti netko iz obitelji Karađe Kolaja. Jasno, samo muški članovi dolaze u obzir.
Dva dana iza Božića župnik je posjetio obitelj ubijenoga. Tražio je od njih da se izmire. Međutim, nitko ni čuti. Jer, to bi bila obiteljska izdaja, nepravda prema pokojnome, izgubljena čast, izgubljen ugled. Župnik ipak ne uzmiče, već im odrješito veli: “Ja tako ipak hoću i tako mora biti. Na Novu Godinu svi morate doći u crkvu. Ako je Bog oprostio svojim ubojicama, zar ste vi veći od njega? Zar je vaš sin veći od Božjega Sina?”
Došla je nedjelja, puna crkva svijeta. Župnik se uspeo na propovjedaonicu i gleda. Traži ih pogledom, ali njih nema. Najednom ulazi kućedomaćin, a za njim svi ukućani. Smjestili su se u blizini velikog raspela, obješenog na zidu. Župnik ih poziva da na nj stave ruku, da ga poljube, da izjave da se odriču svake osvete Kristu za ljubav.
Stajali su skamenjeni i hladni. Župnik ponavlja poziv drugi put. Opet ništa. Onda je počeo zazivati raspetog Krista da im omekša srca. I najednom se dogodi čudo. Kućedomaćin pristupa velikom raspelu, zagleda se u lik Raspetoga i položi ruku na nj, utisne poljubac na Kristove prebijene noge. Strah prođe crkvom. Neki popadoše na koljena. Neki glasno uzviknuše: Isuse! Neki glasno zaplakaše. A onda braća, jedan po jedan, svi do jednoga ponoviše ono što je učinio kućedomaćin.
Sutradan je župnik ušao u kuću s bratom ubojice. Najprije zagrlio ga je kućedomaćin, a zatim su se izredali svi ukućani. Mir je uspostavljen. Uslijedila je bogata večera. Jeli su, pjevali i razgovarali kao da su rođena braća. U sreći praštanja sve ih je zagrlio raspeti Krist»(Iz Veritasa,Mabić/Jukić, Prispodobe V.227).
Bog daje snage. To smo vidjeli u Starom zavjetu, a po Njegovom Sinu se još više to vidi danas. Zato u ovom velikom vremenu Korizme treba znati opraštati jer u svetoj Ispovijedi ćemo tražiti svi oproštenje. Primjera oko nas i u povijesti napretek, samo ih treba vidjeti i u Ime Boga slijediti. Bog svima oprašta koji traže oproštenje. Zar tako nije David oprostio Šaulu, Josip Pravedni svojoj braći, Stjepan onima što su ga kamenovali, Isus onima što su ga prikovali na križ.
Oprostiti i praštati je moguće i u najtežim trenucima, makar mi govorili da se čaša prepunila i da nije više moguće izdržati. Dovoljno bi bilo da samo u tom trenutku stavimo sebe na mjesto onoga koji treba naš oprost i sve bi bilo drugačije. Oprostiti i ne vraćati se na to da si oprostio. To je oprost dušom iz duše. Hvala Bogu i mi smo danas svjedoci tolikih pomirenja i praštanja i na sudu, ali i bez suda. Samo veliki ljudi znaju opraštati i opraštaju, a upravo tim činom postaju veliki. Stoga Bogu zahvalimo, ma koliko imali zamjerki, na tolike velike ljude među nama, u našim župama i našim mjestima. Zato se možemo nadati i vjerovati u život Crkve među nama, bez obzira na okolnosti. Isus je s nama, a uvijek se pitajmo i odgovarajmo – jesmo li mi s Njime?!
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|