Ovaj ulomak iz Lukina Evanđelja je zacijelo jedan od onih koje svi mi znamo i koji smo toliko puta čulo, posebice kada se pripremamo na svetu ispovijed. Koliko ga god puta čuli, uvijek i iznova je nov i traži našu pozornost da ga ponovno polako pročitamo i poruku za sebe tražimo.
Isus je u društvu carinika i grješnika. Farizeji su uokolo i gledaju preko oka prekoravajući ga da on ne zna s kime sjedi i s kime se druži. On, po njihovom ne bi smio tako raditi. Zato im Isus ispripovijeda ovu lijepu usporedbu o rasipnom – izgubljenom sinu.
Ono što je zanimljivo za nas vidjeti u ovoj usporedbi jest to da Isus njima najprije želi odgovoriti da Bog šalje svoga Sina najprije grješnicima i da je Bog veoma strpljiv i da dugo čeka, a rado prašta.
Nameće se pitanje poslije sinove odluke da će poći ocu kako će ga otac primiti, što će ga pitati i kako će postupiti? Od svega ništa. Otac ne postavlja nikako viptanje već odmah naređuje da se pripremi slavlje. Prima sina kao i prije, a znak tome su zagrljaj, sandale koje označuju dobrodošlicu i prsten koji označava pripadnost obitelji.
Iznad svega se osjeća radost i veselje. Otac se veseli izgubljenom sinu koji se vratio i našao. Četiri puta se ponavlja riječ radost ili veselje. Veselju kraja nema.
Ovime također Luka želi pokazati i Evanđeosku mesijansku radost Isusove nazočnosti među onima koji ga prihvaćaju.
Pjevačka karijera poznatog i nagrađivanog njemačkog pjevača Marvina Geja završila je tragično 1. travnja 1983. Ubio ga je njegov otac iz vlastitog pištolja. Nekoliko godina nakon tog nemilog događaja Gejev prijatelj David Ritz napisao je biografiju o njemu davši joj naslov: 'Podijeljeni duh'! Gej je bio podijeljenog duha. On je bio i umjetnik i zabavljač; i grješnik i svetac; i elegantno uglađeni gospodin. Njegovo djetinjstvo je bilo vrlo mučno jer njegov otac bio tako strog i okrutan prema njemu tako da je Gej kroz cijeli svoj život nosi psihičke posljedice iz svoje mladosti. Završavajući biografiju svoga prijatelja David je napisao ove riječi: 'On istinski vjerovaše u Isusa i njegovo učenje no u svom životu nikako nije mogao primijeniti Isusovu nauku o oproštenju, tako da je svog oca mrzio nekom neopisivom mržnjom. Mržnja koja je ležala među njima upropastila ih je i dovela do tragedije.'
Ovaj nesretni događaj o neoprostivom sinu i ocu u oštroj je suprotnosti sa zgodom iz današnjeg Evanđelja u kojoj otac velikodušno oprašta svom otpalom sinu koji je uvidio svoju pogrešku, obratio se i zatražio oproštenje. Suprotnost između ova dva događaja osvjetljava rastući problem u našem modernom i naprednom svijetu. Kamo god se okrenuli, kuda god pošli susrećemo se s ljudima koji ili su nesposobni ili jednostavno ne žele oprostiti jedni drugima te početi živjeti novim životom. Jedno od najvećih područja u kom se očituje nesposobnost i nevoljnost za oproštenje i pomirenje nalazi se kod ljudi iz rastavljenim brakova. Kaže jedan stručnjak – da kada bi se rastavljeni odmah po rastavi okrenuli samima sebi i snalaženju u novim okolnostima, ne bi to bila velika tragedija. Oni nisu kadri oprostiti pa onda sve svoje snage usmjeravaju da jedno drugome napakoste ili da se osvete i tu još više povećavaju svoju tragediju i svoje nevolje, sve do iznemoglosti.
Kakav utjecaj imaju svi ovi duhovni problemi na naše zdravlje? Naši osjećaji o nama samima i o drugima, te kvaliteta naših odnosa sa drugima imaju veći utjecaj na to kako smo često bolesni nego naši geni, dijeta u kojoj se možda nalazimo ili okoliš u kojem živimo. Svi doktori će brzo priznati da je u njihovoj struci malo toga čime oni mogu pomoći pacijentima koji imaju životne probleme. Stvar je u tom da ako mi držimo zamjerke prema drugima, bježimo i izbjegavamo susret i pomirenje s njima te se pokušavamo na svaki mogući način osvetiti drugima mi ranjavamo sebe i svoju dušu isto onoliko koliko smo ranili onoga 'pod navodnicima' našeg neprijatelja. Svaka psovka, svaka kletva, svako ogovaranje drugih, mora prvo proći kroz nas, kroz našu dušu, kroz naše tijelo koje nakon svega ostaje ranjeno a da toga nismo ni svjesni, da toga nismo ni primijetili.
Nekoliko godina prije jedna žena napisala je svojoj prijateljici koja je živjela na drugom kontinentu pismo u kom je opisala odnos nje i njezinog brata. Trebala se dogoditi smrt njihova oca da bi se njih dvoje pomirili i da bi počeli istinski tretirati jedno drugo kao brat i sestra. Nekoliko godina nakon njihova pomirenja brat joj je doživio srčani udar i, zamislite, umro na njenim rukama. Ta gospođa završila je svoje pismo ovim riječima: 'Zahvalna sam Bogu za godine koje smo skupa proživjeli no dođe mi da plačem kad se sjetim svih godina koje smo izgubili jer bijasmo vrlo tvrdoglavi i kratkovidni u svojoj okolnosti i umišljenosti da jedno drugoga ne trebamo i da jedno bez drugoga možemo živjeti. Što sad, on je umro a mene srce boli jer se izgubljeno vrijeme ne može više vratiti.'
Moje i tvoje vrijeme se može još vratiti i obratiti i napraviti veselje i radost i meni i tebi i našima, kao i Nebeskom Ocu. Uvijek je pred nama ona današnja da možemo odlučiti ustati i poći ocu. Uvijek je pred nama očevo milosrđe i njegovo oproštenje. Gledajmo i mi biti oni koji opraštaju kao i milosrdni Otac i kao oni koji svaki dan mole Oče naš… Jedina vjera koja prašta i uči oproštenju je Iusova. Zato je i teška, ali zato je i laka!
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|