Danas Isusu dovode ponovno grješnicu-preljubnicu oni jedni te isti koji ga žele iskušati i tako naći razlog za optužbu. U Mosjijevu Zakonu je pisalo(22,22):“Ako se uhvati muškarca sa udatom ženom u činu, obadvoje moraju umrijeti: čovjek koji je griješio sa ženom i žena“.
Dovoljno je ovo donijeti i vidjeti što su htjeli Isusovi protivnici. Doveli su ženu jer je zakon uistinu tako određivao, ali nitko se nije upitao s kim je ona griješila, ako već hoćete da po zakonu bude sve u redu i da je sudite. Nema uopće razloga samo jedno osuditi, iako je u takvim okolnostima uvijek bilo lakše optužiti ženu jer je bila manje zaštićena u jačoj muškoj kulturi i civilizaciji.
Isusov odgovor je jasan i nedvosmislen. Oni će morati tražiti drugu novu priliku da ga stave na kušnju. Isus ponovno oprašta. Isus ponovno pokazuje svoje božansko milosrđe prema grješnicima, pozivajući i nas.
Žena grješnica i nevjernica je više puta korištena u Starom Zavjetu za Izrael koji se nije pokoravao Bogu kada mu je išlo dobro, akada bi ga snašle pšoteškoće, onda je tražio Božju pomoć i smilovanje. Gospod se toliko puta smilovao svom nejernom narodu, svojoj nevjernoj zaručnici.
Jednog jesenskog dana 1980 mlada Ruskinja Tatjana Goričeva uspjela je prijeći Sovjetsku granicu te se domoći slobodnih zemalja Zapadne Europe. Nakon izvjesnog vremena provedenog na Zapadu odlučila se napisati knjigu o svom obraćenju na kršćanstvo koje se dogodilo još za njenog boravka u Rusiji. Od ranog svog djetinjstva Tatjana je bila dijete nemirna duha. Mrzila je tiransku rusku vladu, mrzila je ljude oko sebe koji su se ponosili tom i takvom vladom bez duše i srca. Mrzila je čak i svoje roditelje jer nisu ništa činili kako bi pokazali svoje ne slaganje s komunističkim ustrojem koji je vladao u njenoj domovini. Pokušavala je pobjeći iz tako okrutne okoline i tako okrutnih ljudi čitanjem i pisanjem te provođenjem sati i sati po gradskim bibliotekama. Konačno došlo je vrijeme za fakultet i ona je bila sretna zbog toga. Na fakultetu se pokazala kao izvanredan studen te marljiv istraživač. No umjesto da sa zbliži i sprijatelji s drugim studentima iz svoje generacije ona se počela družiti s najnižim i najpogubnijim slojem ruskog društva: narkomanima, prostitutkama i alkoholičarima. živeći tako podijeljena života počela se interesirati za istočnjački misticizam na poseban način za jogu te sve ostalo što je bilo povezano s jogom. U jednoj svojoj knjizi ona je čitateljima i praktikantima joge preporučila da za mantru izaberu Gospodnju Molitvu, molitvu Očenaša. Tako dok je prakticirala jogu s Gospodnjom molitvo kao mantrom, istinsko značenje te molitve počelo se polako ali sigurno spuštati u dubinu njenog srca i cjelokupnog bića. Dogodilo joj se da je iznenada pronašla nevjerojatno lijepu i uzvišenu molitvu koja je nadaleko nadvisivala sve druge molitve. Sve to potaklo ju je da počne čitati sve ono što je imalo ikakve veze s kršćanstvom. Što je više čitala to je sve više i više bila zadivljena osobom i djelom Isusa Krista.
Tatjana je bila krštena kao djete od svojih bezvjerskih roditelja. No slutila je sve više i više da to nije bilo učinjeno više iz neke obiteljske tradicije nego li iz istinskog uvjerenja u kršćanstvo i u ono što kršćanstvo sa sovom nosi - poruku vječnog i neprolaznog života koju je Isus svima darovao preko svoje smrti na križu i svojeg slavnog Uskrsnuća od mrtvih. Tako, ona se u svojoj 26 godini života ponovno krstila. No što je učinila prije krštenja? Napravila je veliku životnu ispovijed. Opisujući iskustvo svete ispovijedi ona kaže: 'Rekla sam svećeniku sve što sam imala na duši. Rekla sam mu o mom pijančevanju i pijankama, o mojim seksualnim prekoračenjima, o abortusima kojih je bilo više te o mojoj nesposobnosti da istinski volim ikog drugog doli i jedino samu sebe u svoj mojoj oholosti.' Kad je ispovijed bila gotova ona je bila druga osoba. Isus u sv. Ispovijedi nije, samo oprostio sve njene grijehe, On je izliječio dubinu njenog bića i srca tako da je ona napustila ispovjedaonicu kao potpuno novo stvorenje.
Sve ovo što smo sada rekli dovelo nas je do važnog pitanja! Današnji moderni čovjek nesklon je ispovijedanju, nesklon je sakramentalnom susretu s Bogom kroz ispovijed. Svi smo vjerojatno više puta čuli kako neki govore: pa ispovijedam iste grijehe svaki put kada odem na ispovijed. Zašto se više uopće ispovijedati, to je besmislica! Da bi smo dali dobar odgovor na ove izjave i upite povucimo usporedbu između našeg duhovnog i tjelesnog zdravlja. Zanimljivo je da nitko od nas ne smatra neobičnim ako netko više puta ide liječniku možda i po jedan put na tjedan ili ako uzima iste injekcije ili iste tablete da bi sačuvao ili bar spriječio daljnje propadanje svog tjelesnog zdravlja. Što bi bilo neobično jest to ako bi prestali uzimati tablete za alergiju a znamo da bez njih ne možemo živjeti.
Olako se kaže da su uvijek isti grijesi. Neka! Zar ne Bogu zahvaliti što ich nije više ili što još nisu teži? Onaj stari primjer pranja košulje – kada ti se isprlja košulja hoćeš li je bacilti ili oprati. Tako je i sa nama. Što češće košulju peremo biti će manje prljava. Što češće i valjanije idemo na sveti uspovijed biti ćemo zacijelo bolji, a koji traže manu na drugome i prigovore, to će oni raditi i kasnije jer je to njihov zanat. Gledaj svoju dušu, a ne...
Fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|