Evo još jednoga udarca učiteljima Zakona. Hoće Isusa navući na tanak led, po tko zna koji put, a on im jednako tko zna po koji put, daje odgovor iza kojega moraju pobjeći ili ga napasti. Stari Zavjet poznaje ljubav prema bližnjemu, ali se ona u praksi drugačije živjela. Bližnji je bio tvoj iz obitelji, susjed iz tvoga naroda i tvoje krvi, tvoji sunarodnjaci rasuti po drugim narodima, ali ne nikako tuđin i tuđa krv. Isus kida njihove okove i uvodi stranca i bilo kojega, odnosno, svakoga čovjeka. Ovdje im, ili nam, donosi poznati primjer po kojem će milost iskazana drugome biti zvana samaritancom. Donosi čovjeka kojega oni odbacuju i preziru koliko je to god moguće. On je onaj pravi i prvi bližnji, a ne svećenik i levit koji bi druge morali učiti i primjer davati. Ne mogu mu to oprostiti. Jedan bijedni samaritanac da njima bude uzor?! Dobro je Isus i prolazio, gledano ljudskim očima, što im je sve rekao i na sve što ih je upozorio. Zato su upravo proroci ostajali rano bez glava. Tako je nekako prošao i Ivan, ali Isus zna svoj plan spasenja ljudskoga roda, pa zato i ide samo onako kako će izvršiti volju Očevu.
Današnju nedjelju mogli bismo nazvati 'nedjeljom ljubavi prema bližnjemu'! Eveanđelje koje smo upravo čuli toliko je upečatljivo, britko i jasno da mi se čini da danas ne bi trebalo ni propovijedati. No uz svu jesnuću današnjih Isusovih riječi valja nam progovoriti nekoliko riječi o vrlo važnoj i prevažnoj temi, o temi ljubavi prema bližnjem. Vjerujem da je svakom od nas i te kako poznato da iskazujući ljubav svojim bližnjim iskazujemo ljubav samom Gospodinu Bogu jer On stvari i dade u život i nas i njih na svoju sliku i priliku. Ljubiti bližnjeg znači ljubiti Boga, ljubiti bližnjeg znači iskazivati počast samom tvorcu neba i zemlje. Jesmo li svjesni te velike i prevelike činjenice, činjenice koja nas upravo po mogućnosti iskazivanja ljubavi odvaja od bića koja nemaju duše i razuma.
Ova istinita zgodica, u kojoj se vjerujem svaki od nas mogao prepoznati, ocrtava na isti način ono što je Isus kroz današnju usporedbu htio naglasiti, ono što je htio podcrtati. Isus je na poseban način htio reći da nas stoji vrlo malo, a to toliko znači onima koji su u potrebi, ako iskažemo sućut i sažaljenje prema bratu i sestri koji su povrijeđeni na bilo koji način.
Kako smo čuli Isus u usporedbi ocrtava tri različite osobe: svećenika, levita i Samarijanca. Svećenik vjerojatno bijaše na putu u Jeruzalem da bi obavio svoju službu u hramu koja ga je zapadala svake godine. Izgleda da je mislio da je okrvavljeni čovjek pored puta već mrtav. To nam na neki način objašnjava zašto se nije zaustavio da mu pomogne. Prema židovskom zakonu svaki onaj koji bi dotaknu mrtvaca postao bi nečis i neprikladan da uđe u Hram da bi se pomolio. Budući da se svećenik uputio u hram nije htio imati posla s mrtvacem da se ne bi onečistio.
Levit, to bi bilo nešto slično današnjem đakonu, također nije stao da bi unesrećenom pružio potrebnu pomoć. Iz usporedbe nam nije jasno zašto je i on tako postupio. Možda je njegov razlog bio sličan svećenikovu. Ili se možda bojao da se okrvavljeni čovjek kraj puta samo pravi da je povrijeđen pa kad mu se približi da će skočiti te ga orobiti. Dakle ni leviti se ne zaustavi da bi pomogao unesrećenom.
Konačno, Isus dođe do Samarijanca. Učinivši Samarijanca na suprot svećeniku i levitu, herojem u ovoj zgodi Isus ne samo da je iznenadio, on je šokirao i svoje učenike i cijelo ostalo slušateljstvo. Poznato nam je da su židovi držali Samarijance otpadnicima i onima koji su kompromitirali njihovu vjeru. Samarijanci bijahu izopćeni od predstavnika hrama. Njihovo vjerovanje smatralo se blesfamijom a njihova zakletva na sudu bila je bezvrijedna. Usprkos svemu tom Isus je znao što čini praveći Samarijanca herojem. Isus je kroz ovu usporedbu htio poručiti svojm sunarodnjacima i svom slušateljstvu da istinska ljubav nema granica. Ljubav pomoaže sve one koji su u potrebi bez obzira na boju i rasnu pripadnost. Iskrena ljubav ne prolazi pored potrebnika kao da nisu ni živi, ona se zaustavlja da pomogne, ona želi biti uključena bez obzira tko i kakav je osoba na drugoj strani.
Današnja usporedba iz Evanđelja poziva nas da postavimo sami sebi pitanje: Kako mi odgovaramo na pozive ljudi koji su potrebni? Znamo li zastati, okrenuti se te ponuditi pomoć? Ili možda produžimo svojim putem praveći se da ih uopće nismo ni vidjeli. Ili što je još gore, možda prolazimo pored njih kako da ih nema, kao da uopće ne postoje. Činimo li to napose prema članovima svoje bliže obitelji koji nas trebaju i koji očekuju da im iskažemo i pokažemo ljubav? Dogodi se da bolje poštujemo nepoznatog stranca nego li svog vlastitog bračnog druga ili roditelja ili svoju djecu. Dužni smo pomagati drugima no prva nam je dužnost pomoći onima koji su oko nas. Ne dopustimo da nas drugi hvale a naši vlastiti ukućani ne mogu s nama izići nikako na kraj. Bog će nas pitati jesmo li iskazivali ljubav drugima no prvo pitanje bit će jesi li i kako si iskazivao ljubav svom bračnom drugu, svojoj djeci, svojim starim i nemoćnim roditeljima. Ako naša ljubav bude prava prema našim bližnjim sigurno će biti prava i prema drugim ljudima koje susrećemo u svaom životu.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|