Kao i svake nedjelje tako i ove, nedjeljna čitanja donose nam jednu temu o kojoj nam valja progovoriti nekoliko riječi i rečenica. Tema današnjih čitanja i današnje nedjelje jest molitva! Svi smo učili na vjeronauku da je molitva razgovor s Bogom, razgovor s onim koji na je iz nesebične ljubavi stvori i darovao u život. Svi dobro znamo da bi molitva trebala biti istinski razgovor s Bogom
a ne samo prebacivanje riječi preko usta tako da često i ne mislimo što molimo, kako se molimo i komu se molimo. Poznato nam je iz povijesti da iskrena molitva može puno toga učiniti i promijeniti na bolje kako u osobnom tako i u zajedničkom životu.
Očenaš je model ili uzorak naše molitve uopće. Sedam je zaziva u molitvi (Luka i Matej se razlikuju u dva). Tri prva zaziva idu izravno Bogu kojega zovemo Ocem, da se sveti njegovo ime, dođe njegovo kraljestvo i ispunja njegova volja kako na nebu tako i na zemlji. Tek tada se prilazi na četiri zaziva izravno za nas, iza kako smo dali hvalu Bogu i ponizno se podložili; neka nam dadne kruha da mognemo živjeti; kruh života i kruh vjere-euharistije, otpuštanje naših prijetupa protiv Boga, s uvjetom kako i mi otpuštamo našim dužnicima, da nam pomogne da pobjedimo napasti i da nas oslobodi od svakoga zla. Dakle Očenaš je najsavršenija molitva koja postoji, naravno osim svete Mise, zatim to je i najjednostavnija i najlakša molitva, kao i najdublja, svakome prihvatljiva, uvijek živa i duboka. Kako odgovoriti onima koji danas mudrujući žele molitvu bez Očenaša. Znajmo, na osnovi Očenaša možemo napraviti milijun molitava i biti će u redu, ali bez Očenaša neće biti molitve, već nešto sasvim drugo. Ne shvaćam zašto neki toliko vremena potroše da nešto naprave mimo, a kao pametni ljudi trebali bi znati da su unaprijed osuđeni na propast u svom programu, pa makar se on zvao meditativni ili još zvučnije, odnosno praznije, karizmatski?! Nažalost, to će nam se ponavljati i propovijedati i sa krunicom, ali neće uspjeti!
«Očenaš je sinteza Evanđelja, mali teološki priručnik, katekizam kršćanskoga života i izvorna škola molitve. Naše je uvijek i iznova ga otkrivati i moliti onako kako je Spaitelj molio»(B.Caballero).
Jimu Johansonu bio je dodijeljen posao spašavanja jednog hotela koji se već gušio u dugovima i koji je bio pred stečajem. Prije Jima bilo je nekoliko direktora koji su pokušali spasiti toneće poduzeće no bezuspješno. Poduzeće se nalazilo na prekretnici ostati ili propasti i valjalo je nešto hitno poduzeti. Gledajući metode svojih predhodnika Jim se odlučio poslužiti drugačijom metodom da bi izvukao i hotel i cjelokupno poduzeće iz nezavidne situacije. Uz to što je skoro svaki dan bio po 12 sati u hotelu s radnicima bodreći ih da rade s više energije on bi svake večeri odlazio na vidikovac iznad grada. Tamo bi parkirao svoj auto te ostajao u molitvi od prilike 20-ak minuta. Kroz tih 20-ak minuta molio je za hotelske goste koji su se odmarali pored svojih osvijetljenih prozora; molio je za hotelske radnike i njihove obitelji; molio je za ljude koji su bili u poslu s hotelom i njegovim poduzećem; konačno molio je za cijeli svoj rodni grad i njegove žitelje. Noć kroz noć odlazio je Jim na vidikovac da bi se molio na iste nakane. Uskoro, nakon nekoliko tjedana, stanje u hotelu i u cijelom poduzeću počelo se popravljati, počelo je ići na bolje. Novo pouzdanje osjećalo se među radnicima. S većom toplinom i srdačnošću dočekivali su goste. Jedan novi duh topline natopio je svaku njihovu akciju. Hotel je doživljavao svoju čudesnu promjenu na svakom području. Preporođenje je bilo na vidiku i svi su mu se radovali. Zaslugu za promjenu stanja u hotelu i hotelskom poduzeću pripala je Jimu i njegovoj ustrajnoj molitvi koja se i nakon uspješnih promjena nastavila i dalje.
Ova istinita zgoda na lijep se način uklapa u duh današnjih čitanja koja nam, kako smo čuli, također govore o iskrenoj molitvi koja ne ostaje ne čuvena i ne uslišana. No isto tako ova istinita priča dovela nas je do nekoliko pitanja koja trebamo postaviti samima sebi: Kakva i koja mjesta zauzima molitva u mom i u tvom kršćanskom životu? Što Evanđelja i na koji način govore o molitvi? Te što Isus sam govori o molitvi? Na prvo pitanje volja nam postaviti protupitanje: molim li ja uopće? Ako molim onda mogu odgovoriti na postavljeno pitanje. Ako pak ne molim onda prvo trebam početi moliti da bi mogao odgovoriti na postavljeno pitanje. Svaki onaj koji se naziva kršćaninom i vjernikom trebao bi moliti, trebao bi moliti svaki dan bez iznimke i razlike. Često počimamo moliti i postiti, obećavati zavjete te ići na hodočašća kad nas nešto snađe ili kad se nađemo u nekakvoj teškoj situaciji.Kkršćanin treba moliti uvijek: u jutro za blagoslov, na podne za ustrajnost a na večer za zahvalnost. Tako bi trebalo biti a je li tako to neka svatko sam sebi odgovori. Kršćanin bi isto tako trebao moliti u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u radosti i žalosti. Zapamtimo jednu činjenicu koja se do sada potvrdila bezbroj puta: ako nismo molili u radosti sigurno, sto posto, nećemo moliti ni u žalosti. Ako nismo molili kad smo bili zdravi sigurno nećemo moliti kad se razbolimo i kad nas pritisnu boli. Moliti trebamo u dobru da bi smo u zlu brali plodove strpljivosti i ustrajnosti.
Molitva je legitimacija kršćanina, nema kršćanina bez molitve, nema kršćanina bez Očenaša i krunice. Drugi dokazi su nevažeći.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|