Ovu nedjelju mogli bismo nazvati nedjeljom naše spremnosti, spremnosti da bez obzira na vrijeme i čas Gospodinu pođemo u susret te da mu položimo račun za svoje život i za svoja djela. Današnja čitanja žele nas potaknuti da o času odlaska sa ovog svijeta koji može doći bilo kad razmišljamo i da budemo pripravni za njega. Isus nam svima poručuje:
'Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kod se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca' (Lk 12, 35-36). Jesmo li spremni evo u ovaj čas, ako je to potrebno izvršiti ove Isusove riječi? Pa evo o našoj spremnosti li nespremnosti te o potrebi promjene našeg života želimo danas, na ovo 19 nedjelju kroz godinu, reći nekoliko rečenica.
Isus nas poziva da zbiljski gledamo smrti u lice. Nitko od nas neka se ne zavarava da će joj umaknuti. Još više nas zabrinjava i čini nesigurnim ovaj naš život sama činjenica što ne znamo ni trenutka kada će nas ona "uhvatiti". Pred ovom tajnom jedna je stvar si¬gurna: naša će smrt biti onakva kakav je bio naš život. Zato nas Isus poziva da opašemo svoje bokove i da imamo u ruci upaljene svjetilj¬ke, odnosno da u vjeri izvršimo djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
U Starom Zavjetu svadbeni pirovi su trajale dugo. Prva tri dana se molilo i postilo, a onda se dugo slavilo. Tako da sluge nisu mogle predvidjeti kada će njihovi gospodari doći sa svadbenog pira. Mnogo puta se dogodilo da su se izmorili čekajući, klonuli i pozaspali, pogotovu oni manje revniji. Zato je bilo veliko djelo dočekati svoga gospodara budan i odmah je slijedio veselje i nagrada. Najveća nagrada je da sluga postaje gospodar koji sjedi za stolom i čeka objed a gospodar će ga poslužiti od radosti kao sluga.
Zato je veoma lijepo primijetiti da povratak Našega Gospodina Isusa nama ususret nije žalostan, već radostan susret onih koji su se isčekivali.
Ova slika, odnosno usporedba se ponavlja i sa samim Izraelskim narodom više puta, kao što Isus ponovno razmatra ovo bdijenje i sa gospodarom koji ne zna kada će doći lopov da ga orobi. Zato mora biti stalno budan i spriječiti lopova. Zato se uzalud ne pozivamo na onu Serena Kierkegaarda da kršćanstvo nije za one koji drijemaju bilo da su sluge ili da čuvaju sami sebe.
Jednako se rabi slika sa lopovom ili tat-om. On dolazi iznenada kada se najmanje nadaš. Onaj koji čuva i koji je budan, može sačuvati svoje imanje i svoju imovinu i tako se nadati nagradi za koju je radio i živio.
Hvala Bogu, mi kršćani dajemo do znanja Bogu da ga čekamo kao vjerni sluge kada će se vratiti, ako koji put se pojavi i malo sna ili malaksavosti, to brzo izliječimo njegovom milošću Sakramenata i ponovno na stražu. To isto vjerujemo i za našu pokojnu braću na koje smo ponosni što su tako budno živjeli i nas naučili onom stazama kročiti kojima i kako su oni kročili.
Ukratko, današnje Evanđelje poziva nas da si postavimo ova pitanja: Jesmo li manje pošteni, manje razumljivi za druge, manje pobožni sada nego što smo to bili lani ili prije pet godina? Ako je naš odgovor da onda moramo kroz nekoliko koraka početi mijenjati svoj život jer vrijeme brzo prolazi treba mrijeti. Prvo: priznati da smo na krivom putu i da činimo pogreške; drugo zamoliti Gospodina za oproštenje kroz sakrament sv. Ispovijedi te treće početi sa svakodnevnim popravljanjem samih sebe na onom području gdje smo slabi uz čvrstu odluku i Božju pomoć i milost.
Završimo ovo razmišljanje o našoj spremnosti ili nespremnosti poći Gospodinu bilo kad u susret te mu položiti račun za život, molitvom. Gospodine pomozi nam vidjeti naše živote onakvima kakvima ih ti vidiš te onakvima kakve ćemo vidjeti same sebe na sudnjem danu. Pomozi nam da uvidimo područje u našem životu koja su potrebna mijenjanja i popravljanja a ne da kažemo mi smo dobri kod nas se ne treba niti što mijenjati, niti što popravljati. Pomozi nam Gospodine da stavimo naše živote u sklad s tvojom nakanom koju si imao onog dana kas si nas stvarao i pozivao u život. Pomozi nam da budemo opasani dobrim djelima i da budemo bez obzira na dob ili vrijeme spremni poći tebi u susret ako pokucaš naša životna vrata i ako nas pozoveš k sebi.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|