Život s Kristom donosi spasenje i nitko tko je s njime vezan neće i ne može propasti. Dakle, tko želi biti s njime mora prihvatiti njegova pravila igre i potpuno prihvatiti otvorenost koja traži moju potpunu promjenu ponašanja. Tako lako i jednostavno, a tako teško i zahtjevno.Ovaj zahtjev se više puta ponavlja u Evanđelju kod svih evanđelista ali je najupečatljiviji kod Luke (1,52) kada Blažena Djevica moli hvalospjev i kaže:
«Gospodin je silnike ponizio, a uzvisio ponizne, napunio je gladne dobrima, a bogate otpustio praznih ruku». Međutim danas u ovom ulomku treba gledati koji su oni prvi što su otišli na zadnje mjesto. Nije to teško pogoditi i ne čitajući današnji tekst. To moraju biti svakako oni što su htjeli biti uvijek prvi – farizeji i prevrtljivci koji su hodali za Isusom i time sebi skupljali poene misleći da je to dovoljni s njime biti, piti i jesti na gozbama ili biti svjedokom njegovih propovijedi da bi ih mogli kasnije prodavati i njima se hvaliti. Niukom slučaju nam ne mogu biti primjeri jer su predmet Isusove osude, a drugo je što Krist ne traži ovakvu sljedbu, već traži život u savjseti i svoj svojoj nutrini povezan s Bogom.
Međutim mi ovdje danas ne smijemo zaboraviti i još jedan važan elemenat koji se proteže kroz čitavo Evanđelje, a ne samo danas, a to je univerzalnost Isusove Vesele Vijesti i univerzalnost Crkve. Izraelski narod je bio izabrani narod i to nitko ne može niti hoće nijekati, ali to što ti imaš za oca Abrahama ne donosi ti nikakvu prednost, kao što će reći slušateljstvu i sam sv. Ivan Krstitelj. Bitno će biti čime si ti svojim životom dokazao da pripadaš Abrahamu i njegovu potomstu. Ovo Isusu ne prija. Ne prija mu njihovo hvastanje Abrahamom, a život im se sasvim u drugome smjeru. Zato im kaže da su prva mjesta osigurana onima kojima oni danas ne daju ući, a sami ne ulaze. Zadnji su oni koji znaju prihvatiti Isusa za svoga vođu i Spasitelja i poći za njime i s njime, pa makar ih svi mi osuđivali i od njih bježali. Oni su oni Isusovi siromasi koji dijele njegovu ovozemaljsku sudbinu. «Blago vama siromasi, jer je vaše Kraljestvo nebesko»(Lk 6,20). Danas je nas u Crkvi vidjeti socijalni nauk Crkve i usmjeriti ga ne samo teorijom prema ovima i ovakvima, već prvenstveno potvrditi djelima. Svaki dan je sve više i više ovakvih Isusovih i naših siromaha Crkve kojima smo potrebni da umjesto njega iskažemo im ljubav i potrebitu pažnju.
Mi, posebice svećenici, znamo da ovo nije nimalo lak zalogaj, ne samo radi nas i naših osobnih poteškoća i ograničenosti u svakom smislu koja nas prati. Svjesni smo i da ona strana prema kojoj smo okrenuti često ne shvaća naše dobre namjere ili ide u potpuno siuprotnom smjeru, ali je naše biti strpljiv koliko je moguće i s Evanđeljem u srcu djelovati. Evo i jednoga primjerića koji će malo na neobičan način ovo potkrijepiti.
«U svom svećeničkom pripremanju, mladić je razmišljao kako mora biti toliko strpljiv da bi mogao neprestano slušati, slušati... Razmišljao je kako možda nije baš najspremniji u drugome toliko pomoći koliko na ovome području.
Upravo je i odlučio tako činiti, čim je došao na svoje prvo odredište, u svoju prvu župu.
Iako se u njemu mogla roditi tolika odbojnost prema osobi i njezinu iskazivanju, on je sebe prisiljavao slušati, slušati... Naravno, i narod mu je uzvraćao cijeneći njegov trud i njegovu žrtvu.
No, sve nije moglo biti tako idealno. Dolazila mu je svaki dan neka starica koja se tužila da je svaki dan strahovito boli glava. On je svejedno bio strpljiv i pozivao bi je da iskaže sve svoje poteškoće.
Starica bi započela svoju svagdanju jadikovku: govoriti, govoriti... a svećenik: slušati, slušati, slušati...
Uglavnom bi razgovor ovako završavao:
"Došla sam sat prije i jedva sam stajala od bolesti glave. Sada je sve prošlo. Prošlo i ne čujem više."
A "jadni" je svećenik u sebi zaključivao: "Znam, znam i osjećam. Sada samo mene strahovito boli glava"(G.Rodari, Mabić IV.,170).
Glava će puno puta zaboljeti,a možda neće ni prestati boljeti od ovakvih i sličnih problema s kojima se susrećemo. No jednako znamo da toliko puta učinimo dobro onima koji nas trebaju da je ovaj bol glave neznatan i zahvalan. Hvala Ti Bože da imamo za koga i u ime koga raditi i raditi i raditi. To je jedini put s tobom raditi među malenima i nadati se da ćemo s njima na tvoju vječnu gozbu i da ćeš nam dati neko mjesto u Tvome Nebeskom Kraljestvu.
Naša njiva – Crkva je beskrajna i u njoj ima napretek milosti Božje koju treba prepoznati i primiti, pa je dijeliti s drugima, napose malenima i odbačenima.
Nije bez razloga Sveta Crkva započela Novu liturgijsku godinu sa onim rimskim satnikom u Kafarnaumu što moli Isusa da mu ozdravi slugu, a on mu iskazuje neiskazanu vjeru u Izraelu, moleći:«Gospodine nisam dostojan, dovoljna je tvoja riječ…»( usp.Mt 8,11). To je program Isusov, to je program Evanđelja, to je program Crkve, to mora biti naš svećenički program i život, ali i svih članova Crkve.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|