Danas iza kako smo čuli misna čitanja, posebice evanđeoski ulomak nameće nam se jedno, na prvi mah, ne baš evanđeosko pitanje. To je pitanje gozbi i Isusa. Veoma često vidimo Isusa na gozbama od Kane Galilejske i svadbenoga pira do Zakeja i Mateja, te neznanih farizejskih prvaka kao što je to bilo i danas.
Ono što mi vidimo i smijemo zaključiti da Isus veoma lako prihvaća bankete, gozbe i sastanke tamo gdje su i drugi ljudi. Nu, jednako vidimo da ga svi rado primaju potut Mateja carinika ili Zakeja koji ga nije zvao ali ga je srdačno ugostio i bio ponosan na svoga gosta.
Isto tako i vidimo da su mu drugi zamjerali jer «prima grješnike i s njima jede»(Lk 15.2). Neće mu uskratiti ni druge optužbe da je kao takav s njima onaj koji jede i pije, te da je prijatelj carinika i grješnika. Nije to njemu previše smetalo jer je znao da što god učini da će se javiti odmah reakcija i zamjerke. Stoga je za njega bilo prvotno koju i kavu će poruku uputiti na svakome banketu i gozbi.
U Kani galilejskoj je pokazao da je osim čovjeka i Bog koji čini čudesa pretvarajući vodu u dobro vino. Na ostalim banketima i susretima je koristio priliku kao i danas da im kaže svoju poruku, a danas je da je njihova logika zvanja i zauzimanja mjesta pogrešna i karijeristička (Lk14,1-14).
Također koristi priliku samoga skupa kao jednoga puta kojim se puno toga može iskazati. Skupovi ove vrste primaju poruku jer mogu biti svadbeni, svečarki, radosni, prigodni, pa čak i pogrebni.
On želi biti blizu onih zadnjih i njima donijeti nadu i put prema spasenju i pokazati da poniznost i onaj koji ju prihvaća donosi plodove vječnosti. I on je sam napravio od Posljednje Večere banket i nama ostavio u baštinu da tako činimo.
«Našoj se zajednici pridružio jedan monah izrazito niska rasta, te smo ga svi zato prozvali «fratrić». Jednom se poradi toga potužio našemu duhovnom vođi i izrazio želju da upozna značenje koje Bog pridaje ljudskomu stasu. Naš učitelj, čovjek sveta života, mu rekne ovo:
- Sinko, pođi na Božju njivu i počni hvaliti pokojnike i dičiti ih stoga što im je nekoć bilo dano živjeti na ovoj zemlji.
Mali monah pođe i učini kako mu je ovaj rekao. Kada se vratio reče mu naš učitelj:
- Sinko, pođi još jednom na Božju njivu i počni koriti pokojnike, rugaj im se što se još uvijek nalaze u tako jadnom, mrtvačkom stanju.
I mali monah se uputi ponovno. Kada se vratio upita ga naš sveti učitelj:
- Što su rekli pokojnici kada si ih hvalio?
- Ništa nisu rekli – odvrati on.
- A kada si im svašta spočitavao, što su ti na to rekli?
- Ništa – odvrati mali monah ponovno.
- Eto, sine moj, kada te hvale i kada te kude, ostani ravnodušan, poput pokojnika; možda tako stekneš krepost poniznosti (M.Debrel)
Isus je dans iskoristio priliku i očitao lekciju iz poniznosti svome slušateljstvu. Ovaj nam primjer isto pokazuje kako pojedinac – nas svaki bi trebao se ponašati i rasti, odnosno, zavrijediti poniznost. Međutim mi danas moramo u sve ovom kratkom razmišljanju zapaziti i one oko Isusa i oko banketa ili ovu subraću oko maloga monaha. Oni su test i kušnja moje poniznosti. Nažalost, mi se puno puta okrećemo i gledamo što će nam drugi reći da se tako ponašamo ili još gore ponašamo se samo radi toga da drugima ugodimo i tako odosmo opet u tešku hipokriziji u teški farizeizam koji nema ništa s današnjom Isusovom lekcijom iz poniznosti.
Da nije oholosti moglo bi se lakše govriti o poniznosti i zavrijediti poniznost. Isus preporuča kako treba sazivati gozbe i koga pozvati. Na njihovoj, ali nažalost, i na našoj logici počiva savim jedan drugi način veličina i uspjeha, a ne «fukara» i bijednika.
Ovdje bismo trebali iskazati kršćansku veličinu i kršćanski pečat vjere i pripadnosti Isusu. Kada bi svatko od nas pokušao jednom u životu sebe slomiti kao Sveti Franjo kada je poljubio gubavca pa mu se pretvorilo u slast jer je sebe prisilio radi Isusa da drugeme iskaže svoju ljubav. Mnogo je puta lakše dati koju novčanicu, komad kruha ili odjeće nego pokoniti svoju pozornost, vrijeme i ljubav. A svi znamo da toliki danas gladuju upravo naše pozornosti, našega vremena i naše ljubavi. To je onaj razlog zašto je Isus rado prihvaćao savku vrstu gozbe, ma tko da ju je organizirao i pripremio.
Poruka svima nama bi upravo bila ova – iskoristi svako vrijeme, dakako, i gozbeno i skazivati ljubav u poniznosti onima koji za to nemaju prilike svaki dan primiti, a mi imamo prilike svaki dan dati i učiniti.
Molimo Gospodina da znadnemo poput njega primati svoje goste i biti gosti poput njega iskazujući svoje poštovanje, vrijeme i ljubav prema onima koji za to imaju rijetko ili nikada priliku. Tako ćemo zacijelo donijeti Njega među njih i učiniti ima radost i učiniti ih radosnima.
Bože, prosvijetli nas i daj nam snage da te tako slijedimo i njima Tebe dostojanstveno i dostojno u poniznosti nosimo. Pomozi i njima da Te u nama prepoznaju i slijede.
Naša zanimljivost
Naša internet stranica je pregledana u 20 mjeseci 177.777 puta
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|