Ako smo ikada bili u nedoumici čitajući i slušaju ći Evanđelje, onda smo to upravo danas. Pogledajte i ponovimo ono što nas zbunjuje: «Dođe li tko meni, a ne mrzi svoga oca ili majku, ženui djecu, braćo i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik». To čitamo kod evanđeliste Luke. Kod Mateja je malo drugačiji naglasak i kaže:
«Tko ljubi oca ili majku više od mene nije mene dostojan»(10,37).
Sada se pitamo je li to onaj Isus ili gdje je onaj Isus koji nas «goni» da ljubimo i svoje neprijatelje, a sada nas stavlja na ovakovu kušnju. Nemojmo se prestrašiti, nije to tako kako nam se na prvi pogled čini. Ne može nas Isus tjerati niti nas tjera da mrzimo bilo koga ili bilo što, osim sotone i grijeha.
Znamo da je Isus govorio i samim time razmišljao aramejskim načinom i jezikom, dakle jednim od semitskih izričajem siromašnih jezika. U tim jezicima ne postoje gradacije pridjeva niti usporedbe, kao na primjer: voliti više znači ljubiti, ili manje voliti odmah znači mrziti. To kod nas unosi zabunu i ovo treba znati i nikada ne shvatiti doslovce.
Onda se s pravom pitamo što je Isus danas htio reći svojoj publici, meni i tebi? Isusa zanima samo jedno, a to je – jasni stav i pristajanje uz i u Kraljestvo nebesko. Ništa ne može biti niti bliže niti preče od Kraljestva nebeskoga. Ovdje ne mogu postojati nikakvi drugi putevi ili zamjene. Dovoljno je sjetiti se kada Isus poziva učenike pa se oni pravdaju da treba ukopati oca (Lk 9,56) ili… on odgovara to pusti mrtvima, a ti pođi za mnom u Kraljestvo Božje i pomozi živima da i oni dospiju u njega. U Isusa nema kompromisa. Zato je ovaj put uzak, trnovit i težak, ali i siguran za one koji njime hode.
Toliki su kršćani u povijesti Kristove Crkve ovo potvrdili i ostavili sve i pošli za njim i slijedili ga ne obazirući se ni na što drugo, već samo na ljubav prema Bogu i bližnjemu.
«U životopisu sv. Ivana od Siene čitamo slijedeći događaj: Jedne noći usnio je čudesan san. Pričinilo mu se da se nalazi u nekoj velikoj crkvi. Sva je crkva bila mrakom ispunjena, samo je pred velikim žrtvenikom tinjalo “vječno svjetlo”.
Kad eto odjednom otvaraju se glavna crkvena vrata. Čim se vrata otvoriše, uđe u crkvu tako jako svjetlo, kao da je podnevno sunce zasjalo. Tog čas ulaze u crkvu dva bijela anđela u blistavim haljinama, posipajući pod crkve nekom sitnom mekanom prašinom. Ta je prašina, u obliku uskog saga, bila od crkvenih vrata pa sve do glavnog oltara.
Svetac to gleda i ne može shvatiti čemu sve to. Ali sve mu je postalo jasno kada je ugledao Krista Gospodina kako hoda po onome sagu, ostavljajući na njemu tragove svojih stopala. Za njim ulazi presveta Majka,
koja korača točno po Sinovljevim tragovima. To isto čine i apostoli. Ali, kada je za njima nagrnuo ostali svijet, nitko nije uspio hodati po Isusovim tragovima. Poslije nekog vremena eto i sv. Franje Asiškoga, koji je ipak u onoj prašini raspoznao tragove Isusovih stopala i točno po njima stupao. To je sv. Ivana Sienskog nagnalo da stupi u red sv. Franje, gdje mu se pružila prilika da živi po primjerima Krista Gospodina, što ih je zacrtao u svom Evanđelju» (Houndry – Porra, Mabić/Jukić, V.,261).
Zacijelo ako se budemo ovako panašati i ovako raditi, odnosno nastojali slijediti Krista, onda nam neće biti zbunjuće riječi ni na prvi mah ni kasnije. Bitan je moj nepokoleblivi stav vjere koje želi djelovati i ne sustajati i ne tražiti probleme tamo gdje ih nema. Poći za Isusom i odazvati mu se znači upravo ovo slijediti njegove stope poput tolikih sveta i velikih znanih i neznanih kršćana.
Mi možemo i danas biti filozofi i nad ovim riječima filozofirati – umovati do mile volje, ali poziv i poruka ostaju nam jednaki i oni isti koje smo čuli. Ovo nam mora biti na prvome mjestu, a ostalo sve će doći samo po sebi ako budemo živjeli po njegovim stopama ljubav prema Bogu i čovjeku.
Ja bih još jedno samo na ovo kratko razmišljanje nadodao. Isus je morao i ovako jasno se izraziti da toliki ne bi pozaspali i rano se umorili idući njegovim putom. On je morao biti ovako jasan da se publika češće upita gdje sam i što radim, mogu li ovako nastaviti i da li moju mladu stabljiku vjere guše svi ostali problemi koji se tu ne bi smjeli naći, jer on je sa mnom da mi pomogne.
Dalke, ja moram dati dana odgovor meni na ovo pitanje, ali da ne zaboravi to moram učiniti i sutra – jednako naći odgovor i to životom.
Japanci kažu (tradicija zen) da je svetac čovjek kojega ne pritišće budućnost i da je sličan pticama nebeskim i ljiljanima poljskim. Nikakva tjeskoba za sutra: danas živi neprestano i potpuno. To znači da je za njih uvijek danas i samo danas. Danas za njih ne prestaje. Pokušajmo i mi naći s njima i njihovim primjerom i zagovorom svoje danas.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|