Danas se nastavlja tema od prošle nedjelje samo pod drugim kutom gledanja. Danas gledamo kaznu bogatašu koji nije znao na vrijeme svoje bogatstvo usmjeriti tamo gdje mu je mjesto. Kada ga je snašla kazna u paklu onda želi spasiti svoje ukućane od iste nevolje, ali i oni kao i on imaju Mojsija i proroke,
pa se trebaju ravnati prema njima i tako zaraditi sebi odgovornost u vječnosti, ap bila ona kazna ili nagrada.
Isus je prošle nedjelje bio jasan pričajući usporedbu o nepravednom upravitelju i nepravednon bogastvu, a danas je još jasniji kada kaže što čeka onoga koji svojim bogatstvom je samo sebe gledao i nikada i nikoga više. Dobio je svoju «nagradu» u vječnoj vatri. Za razliku od njega siromašni je Lazar sve pretrpio i naplatio na ovome svijetu i zato je on sada u Abrahamovom krilu i uživa svoju vječnost.
Abraham je praotac naše vjere. Bog ga je nagradio potomstvom za njegovu vjernost prilikom izlaska iz svoje zemlje u nepoznato i za kušnju kada je trebao žrtvovati jedinca Izaka. Veliča ga Isus više puta, isto tako čini i Pavao, kao i poslanica Hebrejima. Dovoljno je samo promotriti ovo: Abrahamovo tijelo je pokopano uz ženu Saru u spilji Macpeli (Post 25,10), a danas vidimo da njegov život je u punini s Bogom na nebesima. Sam Spaitelj to potvrđuje svojom usporedbom gdje kaže da vidi Lazara u Abrahamovom krilu-naručju. Još će jednom Isus ovo zornu kazati govoreći o svom uskrnuću, kada kaže da je Bog živih, a ne mrtvih, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev(Mt 21,31).
Nijedan bogataš nije kažnjen za to samo što je bogat, već zato što s Boga ne boji i što ga je zanemario i siključio ga iz svoga života i što je obuzet dobrima koja ne može dijeliti niti ih dijeli siromahu koji umire na vratima od gladi. Također bi ludo misliti da je siromah spašen samo zato što je siromah, već zato što je otvoren Bogu i što od njega čeka pravdu i samim tim nagradu za onaj život jada koji je živio i proveo.
Možemo ovdje lijepo uzeti primjere iz propovijedi od prošle nedjelje ili pak ići na bogastvo roditelja koji daruju sve svojoj djeci i siromaštvo razmišljanja i uzvraćanja u svoje vrijeme. To je uvijek jedno služenje lažnom bogatstvu i traženje svega od roditelja, a uzvrat nikada…
Postojalo je neko stablo što je veoma volilo jedno dijete. Zbog toga mu je dijete dolazilo svaki dan u posjet. Dijete je bralo, trgalo i skupljalo njegova lišća i pravilo krune za svoju glavu da bi glumilo kralja prašume. Penjalo se je na deblo i vješalo o granama. Jelo je njegove plodove i dotle su se sprijateljili da su se i igrali sakrive.
Kada bi se dijete umorilo uspavalo bi se u sjeni velikog prijatelja, dok su mu grane pjevušile nina - nana.
Vrijeme je prolazilo i dijete je raslo. Već kada je odraslo dijete, stablo se osjetilo samo i samotno.
Jednoga dana odraslo dijete je došlo stablu da ga vidi i pojesti. Stablo mu je nadodalo: “Približi se bliže, dijete moje, popni se na moje deblo i prošetaj po mojim mekim granama, najedi se mojih plodova, poigraj se u mojoj sjeni i budi sretan.” Dijete je odgovorilo: “Sada sam već odrastao da bih se penjao po stablima i igrao. Ja sada želim kupiti stvari i igrati se njima. Ja želim samo novac. Zato sam došao da mi dadeš novca.”
“Žao mi je”, uzvratilo je stablo “ja nemam novaca. Ja samo imam listove i plodove. Uzmi moje plodove i prodaj ih u gradu. Tako ćeš imati novaca i bit ćeš sretan.”
Tada je nekoć dijete popelo se na stablo i pobrlo njegove lijepe plodove i odnio ih u grad na prodaju. Stablo je bilo presretno. No, dijete je ostalo predugo i nije se pojavilo pred stablom … stablo je postajalo sve žalosnije i turobnije radi toga.
Došlo je vrijeme da se dijete opet pojavilo i radosti stabla nije bilo kraja:
“Primakni se dijete moje, popni se na moje grane, odmori se i budi sretan.”
“Imam previše posla i nemam vremena verati se po granama stabla. Meni treba sada kuća, jer sam se planirao ženiti. Možeš li mi ti pomoći naći kuću?”
“Ja nemam kuće. Moja kuća je šuma, ali ti možeš, dijete moje, odrezati moje grane i od njih načiniti sebi kuću i tako ćeš ponovno biti sretan.
Dijete je odrezalo sve grane stabla i odnijelo ih da načini sebi kuću. Zbog toga stablo je bilo ponovno presretno.
Za mnoga vremena dijete se opet nije vidjelo. Kada se napokon pojavilo stablo je jedva od radosti moglo govoriti: “Primakni se dijete moje, da se malo poigramo.”
“Previše sam ostario i previše sam umoran i razočaran da bih se mogao igrati. Tražim jednu lađu da bih mogao pobjeći daleko odavde. Možeš li mi pomoći, možeš li mi ti dati lađu?”
“Odreži moje deblo i napravi sebi lađu. Njome ćeš tako moći otploviti kamo hoćeš i postati ćeš sretan čovjek.”
Dijete je odrezao deblo i napravilo sebi lađu da može pobjeći. Stablo je ponovno postalo sretno, ali ne i presretno kao prijašnjih prilika.
Nakon puno i puno vremena dijete se ponovno vratilo svome stablu.
“Nažalost meni i tebi, dijete moje, nemam ti više ništa darovat … nemam više nijednoga ploda.”
“Moji zubi su previše slabi da bih mogao jesti plodove” uzvratilo je dijete.
“Nemam više grana da bi se na njima mogao njihati i ljuljati.”
“Isuviše sam ostario da bih se ljuljao na granama.”
“Nemam više ni debla, ne možeš se više gore uspinjati.”
“Previše sam umoran da bih se mogao gore penjati.”
“Razočaran sam”, uzdahne stablo, “tako bih ti želio nešto pokloniti … ali ja nemam ništa, ne posjedujem ništa. Sada sam samo jedan stari ostarjeli i osamljeni panj. Svega se sjećam, ali …”
“Više mi skoro ništa i ne treba” odgovori dijete. “Samo mi treba malo mjesta da sjednem i da se odmaram u miru.”
“Pa dobro”, kaže stablo, raširujući se koliko mu je ostalo moguće. “Pa dobro, jedan stari panj je baš kao stvoren za sjesti i odmarati se. Primakni se dijete moje, sjedi ovdje. Sjedi i odmaraj se do mile volje.”
Dijete je tako i učinilo (B.Ferrero, Mabić/Jukić,V.42-44).
(Stablo je bilo uistinu sretno.Eh, moj sretni roditelju! Drugome uvijek daješ priliku da bude sretan, a on je traži što dalje od tebe o tvome putnom trošku, da bi na kraju iskoristio i tvoje prepilane kosti za svoj odmor. Riječ hvala još nije ušla u riječnik ostarjelog djeteta, a kamoli zamjena i uzvrat. V. B.)
Lađa iz primjera u propovijedi
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|