Danas je riječ o vjeri. Isus svome slušateljstvu, svojim apostolima želi pojasniti pojam vjere, ali i snagu vjere, pa bila ona velika ili mala – uvijek je snažna. Zamislimo koliko je gorušičino zrno, jedva da ga vidiš na dlanu ruke. No, kada bismo imali samo toliko vjere mogli bismo „narediti dudu da se isčupa i reseli u more“(17,6).
Isus se služi snažnim slikama u pripovijedanju da dobro otvori oči svojima koji ga slušaju i da to mogu zapamtiti lakše, pa zato i pripovijeda često u usporedbama, kako će sam kasnije i objasniti. Za njegov način zornoga pripovijedanja Židovi su imali uzrečicu – bolje zrno papra nego korpa krastavaca. U malo riječi više kažeš nego s puno riječi objašnjavanja.
Matej je ovu zgodu ispripovijedio na drugi nači i uzeo brdo za primjer – “ako imadnete vjere kao gorušičino zrno, reknete li ovoj gori da se premjesti, ona će vas poslušati”. Jednako i s brdom i dudom Isus želi reći da je vjera uvijek velika i snažna. Ona može biti i “malena” kao ono zrno, ali je uvijek velika i čini velike stvari. To malo zrno izraste u najveće stablo svih povrća, čak i do četiri metra uz obalu Tiberijadskoga mora. Tako vjera iako kao mali plamičak je moćna i karda upaliti i promijeniti cijeli ljudski život I okrenuti ga Bogu i čovjeku. Zar sam Isus nije sjeme gorušičino. Došao je na ovaj svijet tiho i nečujno i najoskudnijim uvjetima. Sa svojim Bogom razvio se u veliko uskrsno stablo koje je nadmašilo svako stablo ljusdkoga roda.
“Darovali su mu jednu stvar tako vrijednu da se od nje nikada nije u životu odvajao, jer zato nikakav razlog nije mogao postojati: To je bio komadić drveta koji je uvijek go¬rio i nikada se nije trnio.
S tim darom čovjek je stekao sve u životu: imanje, ugled, poštovanje. Na žalost, dođe i dan kada je sve to što je imao, stekao i bio odjedanput u poplavi nestalo,i on jedva da je spasio svoju vlastitu glavu. No, u ruci je jednako držao svoje goruće drvce koje je gorjelo i ni tada se nije trnilo.
S velikom voljom i snagom ponovno je započeo svoj život kojim je prije živio, i u kratkom je vremenu opet sve stekao. Jedne noći dođe veliki požar koji mu odnese sve, a on se samo čudom spasio. Ali u ruci je i dalje bilo drvce koje je gorjelo i nije se trnilo. Vrijeme je prolazilo i njegova se smrt približila. Preda on sinu svoj dar, kojemu je toliko za¬hvalan u životu. Ovaj je takoder u svoje vrijeme predao svojoj djeci čudesno drvce, tako da se nikada nije trnilo.
Tako je ovaj mali komadić drveta išao od ruke do ruke, i nikada se nije trnio. Tko zna gdje je sada. Ali je sigurno da je u nekoj ruci i da gori i da se ne trne.
Sto znači to drvce? To je ideal v j e r e!
Tko je u životu uspio oblikovati ideal vjere, taj je spre¬man preskočiti sve životne poteškoće sa svojim Bogom i sva¬ku napast.
Vatra Božje Ijubavi ideal je koji mi možemo prenositi u životu drugima, da imaju razloga živjeti (Raison d'etre). To je ljubav koja gori u našoj vjeri i dobrim djelima, kao onaj komadić drveta koji je gorio, a nikada nije sagorio te još i danas svijetli u nečijoj ruci, svijetleći i praveći joj životni put»(M.Mariana, Bologna1989., Mabić, II.47).
Čujte ovu legendu:
"Jednog je dana Isus pozvao k sebi Petra i Ivana da podu s njime na brdo. Reče im:
- Uzmite po jedan kamen i ponesite sobom!
Petar, želeći biti pametniji, uzme jedan mali kamenčić i ponese ga. Ivan je, medutim, u svojoj dobroti, uzeo veliki kamen. Put je uzbrdit i težak. Ivan se teško penje, a Petar ga pomalo ismijava:
- Jadni Ivane, zašto si se natovario tako teškim kamenom? Zašto nisi učinio kao i ja? Isus ti je zapovjedio da uzmeš kamen, a ne pećinu?
Isus sluša i šuti.
Kada su stigli na brdo, Isus je htio dati Petru pouku kako treba biti mnogo bolji. Pozove obadvojicu da ostave svoje kamenje i da sjednu. videći da su umorni, a k tome i gladni, zatraži da mu pokažu kamenje koje su sa sobom do¬nijeli na brdo.
Blagoslovi kamenje. Kamenje postane topli i meki kruh.
Petrov kruh je malen. Samo jedan zalogaj. Dok je Ivanov kruh velik i mnogo boljeg okusa.
Nasmiješi se i Isus. Ivan se čudi. Petar je smeten... ali ostade i gladan!" I druga:
Don Bosco je u katehezi običavao djeci kazivati legende iz apokrifnih spisa. Jedna od njih je glasila:
"Jedan drugi put je Isus htio poći na brdo te pozva istu dvojicu apostola i zapovjedi im jednako da ponesu kamenje kao i prije. Ovaj put Petar se nije dao smesti niti prevariti, pa uzme odmah veliki kamen i ponese ga na brdo.
Kada su stigli na brdo, Isus im rekne da pokažu svoje kamenje. Vidio je njihovu poslušnost i zaključi:
- Nije dobro da svaki put kamen postaje kruh. Neka vam ovo kamenje posluži danas za sjedenje!
Ivan se začudi, dok je Petar izgubljen počeo vikati: - Ovaj put sam prevaren!
Isus se nasmiješi, mašući glavom. Zaključak je bio:
- Gospodina treba poslušati odmah, prvi put, jer dru¬gi put može biti već prekasno!"(S.Chiavarino, Don Boscov osmijeh, Mabić II.,48 i 49).
Na koncu znajmo da gorušica mora rasti i za ras se mora dati toliko toga, a za našu gorušicu je najpotrebnija molitva kao hrana vjere po kojoj će rasti i doseći svoju visinu i snagu. Gospodine pomozi nam!
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|