Danas je pred nama opet jedna lijepa scena Isusova ponašanja. Pred njim je deset gubavaca. Gubavci su bili smješteni u gubavilištima, kasnije će se zvati lazareti, i nisu smjeli svakuda hodati i pojavljivati se. Bili su izolirani jer su smatrani nečistima. Kao takvi nisu mogli nigdje na javna mjesta, a kamoli u hram ili slično. Vidimo po njihovom sastavu da su zajedno bivali i židovski gubavci i samarijski i ostali.
Svi su oni prepoznali Isusa i mole ga da ih ozdravi. Isus uslišava njihome molitve i ozdravlja ih. Oni idu pokazati se svećenicima, a jedan se samo vraća da bi dao hvalu Bogu i zahvalio što je ozdravio. Opet će to biti samarijanac kojega židovski mentalitet nikako ne prihvaća, već ga u svemu odbacuje. Ovdje je na kušnji još jednom domaća veličina i pravednost, pa makar ona i bila među gubavcima.
Ovdje se na prvi mah ne opaža jedna veoma velika činjenica. Naime, mi odmah vidimo ozdravljenje deset gubavaca i čuđenje zašto se njih devet nije vratilo Isusu zahvaliti, a malo manje i nikako vidimo da Isus još nagrađuje ovoga desetoga ozdravljenoga – tuđinca. Isus je ozdravio svih deset, ali je samo jednoga spasio. On kaže samaritancu – vjera te je tvoja spasila. Onih devet će moći odmah u obitelj, odmah na trgove i ulice, odmah u hram, ali deseti je sebi pridobio kraljestvo nebesko, jer on je i ozdravljen i očišćen i spašen.
Tako je Gospod spasio Izraelski narod i oslobodio ga ropstva egipatskoga. Početak Evanđelja po Mateju (1,21) kaže da će On spasiti narod svoj od grijeha njegovih. On je Spasitelj. Mi kršćani smo po njemu spašeni (l Kor 1,18) u povijesti spasenja. Isto tako kaže da on nije došao suditi svijet, nego da se svijet po njemu spasi. Ivan kaže (3,17) po milosti ste spašeni. A koliko smo mu zahvalni?
Čujmo i jedan primjer životinjske zahvalnosti koja izaziva u nama zavist.
U Južnoj Africi, blizu grada Livingstona, neki je čovjek imao psa. Ništa posebno i ništa neobično dok jedna vrana nije s njim sklopila veliko prijateljstvo i s njegovim gospodarom i jednako uzimala iz gospodareve ruke i posude za psa.
Jednoga dana je nestao pas i nisu ga mogli naći. Tražili i tražili uzaludno. Međitim vrana je postala nervoznija i gladnija, iako je redovito dolazila na gospodarevu ruku ili na posudu za psa. Netom bi uzela hranu odmah bi nervozno zagrakćala, kako se ono kaže “kroz zube” i brzo odletjela. Novi je elemenat u tome što se odmah vraćala i tražila još hrane.
Poslije tjedan dana čovjek je odlučio slijediti vranu i odgonetnuti gdje to ona leti. Idući za njom otkrio je i mjesto gdje je bio njegov pas. Pas je naletio na lovačku zamku i ostao sve to vrijeme nepokretan. Vrana ga je hranila i spasila dok nije dovela i gospodara do njega.
Gospod je dao, ne samo obični instikt životinjama, a kako to one znaju iskoristiti, a tek koliko je dao svome vrhuncu stvaranja - čovjeku?!
Josip, Marija i Isus, bježeći u Egipat, morali su se i odmoriti. Prvi veći odmor bio je u pustinji, u jednom sastajalištu razbojnika. Žena jednoga od tih primila je strance i lijepo ih pogostila. Bolest u kući učinila ju je osjetljivom prema drugima. Naime, imala je dijete teško bolesno od gube.
Ujutro je Marija pitala malo vode da opere Isusa. Zatim je Sveta obitelj nastavila svoj put prema Egiptu, ostavljajući dobrotu i svjetlost kod svojih prošlih domaćina. Neka je nutarnja misao natjerala majku da onom vodom što je služila Isusu opere svoje teško oboljelo dijete.
Spasiteljeva voda umah ga je ozdravila.
Godine su prolazile. Mali je rastao i s vremenom postao vođa skupine razbojnika koji su se borili za slobodu Izraela protiv Rimljana. Na kraju je suđen, i završio na križu s onom dvojicom na Kalvariji. U smrtnoj borbi čuo je riječ s obližnjeg križa. Pogledao je i opazio natpis: "Isus Nazarećanin Kralj Židovski".
U patničkom Isusovu licu prepoznao je sliku djeteta čija ga je voda ozdravila u pustinji. Zato je uzviknuo.
- Gospodine, sjeti me se kada budeš u Kraljevstvu nebeskom!
Isus mu je odgovorio:
- Još danas ćeš biti sa mnom u Raju.
To je bila večer petka koji će se zauvijek nazvati Velikim, Svetim. I tako lopov ukrade i Nebo! Iako s prebijenim nogama, stiže s Isusom prvi u Nebo (Arapsko Evanđelje Isusova djetinjstva,Mabić,II.134).
Gospodine, daj nam snage da znadnemo bit zahvalni i Tebi i bližnjemu za sve ono što dobivamo svaki dan, za svu milost i pažnju koja nas okružuje. Pomozi nam da to vidimo i znadnemo zahvaliti i zahvaljivati svaki dan. Pomozi nam da na tvoje dobročinstvo i dobročinstvo bližnjega nikada ne ostanemo dužni u osobnoj zahvalnosti.
Isus je, kako kažu evanđelja, napravio trideset i pet pojedinačnih čudesa. Otprilike znamo zahvalnost. Znamo da nijedno nije napravio da pokaže sebe i svoju moć, već je svako čudo imalo veći i viši cilj – da se proslavi Bog u njemu.
| < « | » > |
|---|