Kako moliti i kako govoriti s Bogom, je uistinu veliki problem danas. Mi smo na prvim satima vjeronauka učili da je molitva razgovor s Bogom. Ne daj Bože da bih ja i danas pobjegao od toga, dapače, puno puta kada govorim odrasloj publici o molitvi i to naglasim da je molitva jedan normalni razgovor s Bogom, otprilike kao mene i mojega prijatelja ili kao što roditelj razgovara sa djetetom ili dijete sa roditeljem. Dakle, to bi trebao biti jedan normalno razgovor sa svim lijepim što ga čini i prati. Nikada ne smije biti brz jer je kao takav ponižavajući ili prespor kao da se rugamo. Moliti ga i hvaliti onim ustima i onom snagom koju nam je on sam dao.
Molitva je naš susret s Bogom u otvorenom razgovoru, zato bez vjere nema ni molitve, jer molitva u tom slučaju ne bi imala krajnju adresu – Boga. Ne treba mnogo lutati i tražiti način molitve. Pogledajmo kako je Isus molio. On nas je naučio očenaš – malu Bibliju ili mali katekizam u kojem ništa nije preskočio, a tako kratko i jednostavno izrekao; najprije hvali i slavi Boga, zatim moli za kruh koji nam je potreban, a za koji znade i on, te da nam otpusti grijehe i da nas sačuva od zloga. No, nije samo da nam oprosti tako bez našega truda, već da nam oprosti kako i mi otpuštamo drugima. Ovdje traži moju i tvoju suradnju i puninu molitve, da to ne bude samo prazno mrmljanje bez ikakvih obveza. Isus je prvi molitelj u duhi i istini, zato to traži i od nas svojih sljedbenika – kršćana. Znati moliti nije teško. Treba samo htjeti i otvoriti svoje srce Bogu i snjime uspostaviti razgovor dvojice iskrenih prijatelja koji se poštivaju i razumiju. Evo dva primjerića za razmišljanje.
Sveta Terezija Avilska: ”Molitva nije ništa drugo već jedno intimno prijateljstvo i veoma česti razgovor srca srcu s Onim za kojega znamo da nas ljubi.” To je jamačno mnogo više od jutarnje, večernje ili molitve uz obroke.
Vrlo malo moli i sirotinjski moli onaj koji samo moli kada je na koljenima. Moramo ostati cijeli dan u vezi s Bogom, kratkim molitvama, razmišljanjem i zahvaljivanjem sa svim onim što se zbiva u nama i oko nas. Treba nam biti jasno da je Bog neprestano nazočan u svim okolnostima i s Njime razgovarati kao sa najboljim i najpovjerljivijim prijateljem pitajući ga što bi bilo najbolje činiti.Zahvaljujmo mu za sve i u svemu.
Bio je neki čovjek koji nikako nije niučem uspijevao ma što poduzeo i pokušao. Neki nevidljivi neprijatelj bi sve uništio i presjekao u začetku sve njegove pokušaje, razmišljanja i planove. Jedne večeri, dok se u krevetu tužio nad svim svojim neuspjesima, ugledao je iza zavjese kako napreduje neprijateljska ruka da ga zadavi.Sam je sebi uzviknuo: ”Konačno ću ugledati sada svoga neprijatelja licem u lice. Ja sam veoma jak i zacijelo ću ga pobijediti.” Hitrim trzajem je istrgao zavjesu i ugledao svoga višegodišnjega neprijatelja: bio je to on sam – njegov nemar i nebriga u traženju Krista, u traženju spasenja(G.p.G.2.VI.Mabić/Jukić,V.178).
Sin je pošao u Zagreb na studij iz naše hercegovačke katoličke obitelji. Otac i majka su ga odgajali onako kako se to lijepo ovdje čini, ne bi li on nastavio u velikom gradu živjeti onako kako su ga učili, kako treba i kako to oni rade.Koliko god malo škrta zemlja davala za one koji su otišli od kuće je moralo biti dovoljno materijalne potpore, upravo kao što se za čobanče ostavljao uvijek najbolji dio objeda ili za one koji nisu na objedu. Većina naše djece su na sve ovo odgovarala na vrijeme svojim diplomama uza sve poteškoće što su bili Hrvati i katolici, a pogotovu iz Hercegovine ” koja svijet naseli a sebe ne raseli”.
A taj naš student, daj Bože da je iznimka, pa bi barem potvrdio pravilo, je ubrzo počeo pisati ocu da mu pošalje štogod novca da može preživjeti. Očev odgovor je bio bez ikakve upitnosti odmah:
- Sinko, moli se dragome Bogu i biti će svega.
- Tata, molim se svaki dan i ujutro i uvečer.
- Moliš li se iz fra Anđelova molitvenika?
- Jesam tata svaki dan.
- Nisi sine. Moli se ti dragome Bogu svaki dan i uzmi kadgod molitvenik.
Nakon par dana sin se opet javio svome ocu, ali sada još žučnije jer svaki dan kako prolazi, potrebe su još veće, a očev je odgovor bio ponovno odlučan da se moli Bogu i da će dragi Bog sve dati. No, već kada je bilo vrijeme pouke, treći put je otac prekorio sina, sada ne već samo za to što ne moli nego i laže jer ne govori istinu: - Sine dragi, otvori molitvenik koji još nikako nisi uzeo u ruke i pomoli se dragome Bogu. Ja sam ti u molitvenik koji sam poslao s tobom stavio novca da ti može biti do idućega dolaska k nama, a ti ga nikako nisi ni otvorio…(po sjećanju V.Blagin, Mabić/Jukić,V.173).
< « | » > |
---|