Danas je, na prvi mah, najlakše propovijedati. Toliko je među nama onih koji su se poistovjetili sa onim «pravednim» farizejom koji jedno govori, drugo radi, a treće misli. Međutim, olako je to odmah poći po drugima. To je samo Isus imao pravo i razlog. On je govorio onim prevelikim «pravednicima» pa im je ispričao ovu lijepu i poučnu usporedbu.
Naš govor mora biti bitno drugačiji, jer mi ne pričamo ovu usporedbu, već je radi nas ispričana; nama je ispričana. Stoga mi moramo najprije gledati sebe u ovoj usporedbi i naći za sebe pouku. Olako je drugoga naći i osuditi, ali to nije učinio ni Isus, već je samo skrenuo pozornost i pozvao ih na razmišljanje i na put spasenja. On nije došao suditi svijet nego da se svijet po njemu spasi.Farizej je tip čovjeka koji je sam sebi dostatan i računa na svoje zasluge.Sama riječ farizej znači «odijeljen», od drugih odvojen ili čak poseban. I ovo nešto znači čim je neka iznimka i nije u skladu sa drugima. Na prvi mah njegova molitva je zahvala Bogu, ali ne to je samohvala. Po njegovom mišljenju Bog bi mu morao platiti i nagraditi ga za onakve zasluge opsluživanja Zakona, dapače i više je opsluživao od traženoga i propisanoga. On posti dva puta tjedno, a propisano je jednom godišne (jon kippur), plaća desetinu, a nije morao jer to plaća proizvođač a ne potrošač u mastu, ulju i žitu. Ne krade, ne čini preljuba, niti čini nepravdi. Svi bismo rekli da je ovo uzor vjernik i primjer za slijediti. Sve je pobrisao svojim ponižavanjem i omalovažavanje onoga drugoga u hramu i svojom samohvalom. Ovdje se mi svi zgražavamo. Zato ovdje treba svatko pogledati sebe i tu se zaustaviti.
Carini priznaje svoju malenskost i svoje grijehe i ponizno se kaje za njih. On je onaj kojega mrze u narodu jer za državu i rimljane kupi porez i tlači. Ništa pri njemu nema dobroga. Njegova duhovna torba je prazna. Zaključak je jasan. On se vraća kući opravdan. On je priznao svoje grijehe i tražio oproštenje.
Danas je ova usporedba itekako aktualna jer nalazi plodno tlo među tolikim nama kršćanima. Nama je upućena i na njoj je naša adresa. Koliki među nama sebe stavljaju na mjesto onoga farizeja i svoj odgoj i svoje življenje vjere stavljaju pred druge kao model ili čak prozivaju da se njihov način i njihova vjera slijedi. Nažalost, znamo da nikada neće umrijeti oholost i stoga je još živ i živi među nama farizeizam, pa čak i u najsvetijim sferama, tamo gde mi mislimo da ga nema. To jednako vrijedi za lažnu poniznost kojoj ne pripadamo, a također i za oholost kada smo u svemu prvi i čak jedini. Evo dva primjerića koji otvaraju oči.
Došao je susjed u moga oca u trgovinu da kupi kruha. Bio je petak. Moj otac je nekome ranije rezao slaninu i sada je imao nož u ruci i pošao da doda kruh. Susjed je htio jednu polovicu jer je njih samo troje u kući. Kada je otac prinio nož kruhu ovaj je zagalamio da mu to ne čini, da zna li on, da je on vjernik i žestoki katolik. Otac je to prihvatio i promjenio nož i namirio susjeda.
Susjedski su počeli razgovarati o svagdanjem životu, zdravlju, cijenama porezima, plaćama i svemu što se u trgovimama razgovara. Susjed je počeo, po svom svagdanjem običaju, tako psovati da sam ja iza putla drhtao od njegova ”skidanja” svetaca i svega što je Božje, kao da je birao ili sastavljao nove litanije. U tom je ušao neki slučajni prolaznik da nešto kupi. Ostao je zapanjen i zamolio susjeda da malo barem prekine dok se on namiri, jer i on je neki mali vjernik kojemu to smeta, a da susjed svoju nevjeru može poslije potvrđivati kada on ode.
Komentar! Ne! Hvala! Svaki farizjejski je takav(I.Vlašić, Mabić/Jukić,75).
Mladi je princ pošao u šetnju i susretne nekoga prosjak koji je tražio milostinju govoreći:
”Dajte štogod milostinje siromašnom bratu.”
Mladi se princ zaustavio i nadodao:
”Ja nemam siromašne braće.”
Prosjak je uzvratio:
”Svi smo mi braća u Isusu Kristu.”
Princ mu je udijelio jedan zlatni novčić.To isto je ponovio zaredom za deset dana, svaki dan kada bi tuda prolazio. Jedanaestoga dana se princ prerušio u prosjaka i sjeo do njega govoreći:
”Dajte štogod milostinje siromašnom bratu.”
Prosjak će ljutito:
”Ja nemam braće.”
Princ je pred njim skinuo prosjačko ruho, tako da ga prepozna i zaključio:
”Razumio sam sve! Ti si samo brat prinčevima i bogatima.”
Naravno, uzme svojih deset zlatnika natrag.(M.Reynaudo,Mabić/Jukić,234).
Još je jednom potrebno ponoviti da su i ovi primjeri radi nas osobno, a ne radi drugih. Tako ćemo najlakše i najbolje doprinijeti osobnom sazrijevanju vjere u nama i otklanjanju ovih mana koje vidimo na drugima, da ih ne bude u nama.
| < « | » > |
|---|