Izaija najavljuje Spasitelja svijeta koji ima doći iz Jišajeva panja. U ovom svijetu punom nereda on će donijeti mir i sve pomiriti. On to izražava visokim pjesničkim rječnikom kada lavić i tele pasu zajedno, a dojenče zavlači ruku u zmijsko leglo bez ikakve opasnosti. No, nije sve bezazleno kako se na prvi mah čini.
On neće rabiti silu da nekoga privede na pravi put, ali će ipak šibom svoje riječi ošinuti silnika, a dahom iz svojih usta ubiti silnika jer drugačije se neće moći postupati s onima koji sebe drže pravednima i samodostatnima.
Pavao se zauzima da znamo čitati Pisma i da nikada ne smetnemo s uma da je Gospod uvijek djelovao tokom povijesti i da će zacijelo nastaviti djelovati i u naše doba, a to naše doba je ono kada je on živio i tako jednako danas kada smo ušli u treće tisućljeće.
Ivan propovijeda, dapače, viče u pustinji. On je čovjek svet, isposnik. Njegova riječ je oštra, ali se sluša jer ju izgovara svetac koji živi u poniznosti za koju će ga Isus nagraditi i reći da je to najveći čovjek ikada rođen od žene.
Abraham je bio veliki čovjek i, slobodno možemo reći, božji prijatelj. Uza sve to sebe je smatrao samo “prahom i pepelom” (Post 18,27). Mojsije i Aron su u ime Boga pregovarali sa faraonom, ali su se ponašali kao obični sluge. David je bio najveći kralj na zemlji, no i on u svojoj poniznosti kaže da je “samo crv, a ne čovjek”(Ps 22,6). Pavao je apostol i u poniznosti će reći “da je najmanji među apostolima i da nije dostojan zvati se apostolom” (I Kor 15,9).
Božji izabranici se ne osjećaju većima i višima od drugih. Oni samo u najužem smislu ispunjavaju onu evanđeosku zapovijed “ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga”.Velik se postaje u poniznosti, a ne nikako u oholosti. To nam pokazuje sva povijest velikih ljudi, posebice kršćanka povijest u kojoj je milijunima ljudi upravo primjer poniznosti Sveti Ivan. On živi u poniznosti, ne da bi dugome ugodio i da se ne bi zamjerio već želi prvenstveno ugađati u ljubavi prema Bogu i čovjeku. Cijena koju na tom putu mora platiti je poznata, ali nije bitna, jer je samo bitan put na kojem se treba učvrstiti i koji treba Gospodinu Bogu stići.
Oštro je prekoravao druge i prozivao ih, ali je iza njega stajala pokora i poniznost i poslušnost Bogu. Njemu nije teška Božja Riječ. Ona se morala izvršiti i onda kada prekorava svoga prijatelja Heroda, ali i onda mase hrle da ga čuju i da ih krsti. Nazivao je pojedine “zmijskim leglima” i oštro ih upozoravao da se ne brane ocem Abrahamom da su njegovi nasljednici, jer Bog može i od pijeska na obali morskoj stvoriti svoje sljedbenike – .Abrahamove sinove. Upravo će i sam Krist kasnije oštro prozivati i prekorava pismoznance i farizeje da se ne pozivaju na svoju tradiciju, podrijetlo, socijalni ili vjerski status, jer to pred Bogom ništa ne znači. Svatko od nas pojedinačno i osobno živi svoj život i sam mora Bogu odgovarati. Pričao mi je jedan profesor hodočasnik u Svetu Zemlju kako je u njihovoj grupi bila jedna kolegica koja je veoma često ponavljala da je njen pokojni otac bio sveučilišni profesor. Podobro je svima dojadila svojom “hvalbom” na račun pokojnoga oca. Ničim to nije pravdala, dapače, na njoj se ništa nije vidjelo. U jednom određenom trenutku kada nam je prekipjela njena glasnoća, ja sam samo rekao: “Gospođo, moj otac je bio hercegovački seljak koji je iz škrtoga krša čupao ranu nama i tako nas odgojio. Dakle, nije bio sveučilišni profesor, ali je, hvala Bogu i njemu, odgojio sveučilišnoga profesora.” Razumjela je digresiju i zašutila jer njen “Abraham” nije kriv što je ona takova.
Ivan ide dalje upozorava bogate da svoje bogastvo dijele sa drugima. Problem koji danas postoji jednako među nama i u čitavom svijetu. Svaki dan je više bogatih, ali stotinama milijuna više sirotinje bez kruha. Upozorava carinike da ne utjeruju porez mimo potrebnoga. Zar danas ovo nije naš jednak problem, samo što nema jednoga Svetoga Ivana da upozori. Sav kriminal i domaći i međunarodni je upravo plod svojevoljnih ili nikakvih carina. Vojnike upozorava da da ne čine nasilje, da nikoga lažno ne prijavljuju i da budu zadovoljni svojim plaćom, znajući, valjda, da ih drugi plaćaju i hrane od svojih usta. Zar danas i ovo nije naš problem za jedno dublje razmatranje. Dok toliki dragovoljci su u grobljima ili im se ne zna ni traga ni glasa, oni drugi su zauzeli položaju, kunu se njima, a još k tome u ruci su im i bogastva i carine, a ni crkva im nije daleko. Treba se pokriti nekada dolaskom i u crkvu.
Za svakoga je imao riječ, jasnu, oštru, ali nedvojbeno iz ponizna srca. Nije se libio i tražio načina kako nekoga ne bi uvrijedio. Ti si uvrijedio Boga svojim grijehom i zato ti Ivan šalje jasnu riječ na tvoj grijeh i tvoje ponašanje. Čujući i razumijevajući Ivanovu riječ, te prihvaćajući je svojim obraćenjem, ti ravnaš tako put pred Gospodinom i sebi približuješ Kraljevstvo nebesko. Jasno je da je ovo i danas težak govor za nas i da treba mnogo truda uložiti da ga shvatimo i u život provedemo,jer u našem srcu nema poniznosti i nema mjesta drugomu u mom srcu jer sam tamo samja, a tu nema mjesta za drugoga.Prepustimo mjesta Bogu, pa će biti mjesta.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|