Čovjek je oduvijek sanjao slobodu, naravno od Adamova grijeha. Uvijek je isčekivao kada će doći netko i osloboditi ga ili mu pokazati put do slobode. Ovdje je riječ o slobodi koji nam kazuje Biblija. Slobodu donosi Mesija, onaj koga je Gospodin obećao već na prvim stranicama Svetoga Pisma.
Izaija poziva pustinju da procvijeta jer je pustinja dala mnogo toga za slobodu njegova naroda kada je izlazio iz egipatskoga ropstva. Sada se ponovno njegov narod nalazi u ropstvu i sanja slobodu. Ne samo da je jednom upropastio slobodu i Božje blagodati, ali se nada da je Gospodin milostiv i strpljiv da će im krivnju oprostiti i slobodu darovati: «Gospodin je milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat dobrotom i milošću, ne iskaljuje svoj žar i oprašta grijeh»(usp.Iz34,6-7).
Pustinja će dati svoje plodove jer se u njoj Gospodin približuje narodu svome, onima koji ga žele slijediti, koji žele biti njegovi. Takvima će pustinja procvijetati i u takvim će okolnostim oči sljepačke progledati i ukrijepiti se noge hrome. Onima koji budu žalili za egipatskim loncima, koji žele slobodu bez ikakve žrtve i suradnje, Gospodin određuje drgačiju sudbinu.
(Pustinja je mjesto susreta s Bogom, ali i sa samim sobom.)
Put do slobode je mukotrpan, dug, težak i neizvjestan, ali ujedno i siguran. Sveti Jakov apostol danas uzima jedan veoma lijepi način da nam to prikaže. Uspoređuje sjetvu jednoga seljaka koji se nada urodu u svoje vrijeme. Zemlja nikada nije iznevjerila onoga koji joj je dao ono što ona traži, pa zato i ti imaš u svoje vrijeme tražiti ono što si dao, po onoj što si posijao ono ćeš i žnjeti. Veoma lijepa i zanimljiva usporedba za nas u ovom vremenu Došašća. Gospodin nas nikada neće iznevjeriti. Mi smo oni koji znademo prekršiti zadanu riječ, a ne On. Zato nas apostol poziva da budemo strpljivi upravo kao seljak za svoju njivu. U jesen si dao i nadaj se urodu početkom ljeta (barem u našim klimatskim uvjetima) i nemaš razloga sumnjati.
(Izaija najavljuje procvat i pomirenje.)
Ovu sigurnost nam danas i potvrđuje i sam psalmista (145) da Gospodin ostaje vjeran dovijeka i da će kraljevati dovijeka. Stoga pripravimo put Gospodinu i pozovimo ga. On će doći gdje mu se pripravi put i gdje ga se pozove. On ne zna iznevjeriti, jer ostaje vjeran dovijeka. Molimo ga da nama otvori oči na vrijeme da ga znadnemo prepoznati, put mu pripremiti i prihvatiti ga u svome srcu i svojoj duši, onako kako dolikuje našem Spasitelju koji sam hita da nas spasi. Gospodinova vjernost hrabri našu strpljivost i krijepi našu nadu koja uskoro postaje stvarnost.
(Tko bude izvršavao Njegov Zakon, ostaje u vječnom proljeću.)
Stvarnost je već tu. Ivan je iz tamnice poslao svoje učenike da Isusa pitaju je li On Onaj koji ima doći ili da drugoga čekaju. Isus je spremno odgovorio Ivanovim učenicima da kažu Ivanu što su vidjeli: «Slijepi vide, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju,a siromasima se propovijeda Evanđelje»(Mt 11,5). Iza ovoga odgovora Isus se odužuje Ivanu. Priznaje mu da je to onaj o kojem je pisano; evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom. No, niukom slučaju nije zaboravio nadodati onu glasovitu misao: između rođenih od žene nije veći ustao od Ivana Krstitelja. Međutim, uza sve pohvale i isticanja Ivana, Isus danas odmah otvara put svojoj radikalnosti i nadodaje da je i najmanji i Kraljestvu Božjemu veći od Ivana.
(Bog se susreće u samoći i osami svoje duše kao što su to činili mnogi proroci i pokornici.)
Ovo je samo početak Isusove radikalnosti s kojom ne ma niti može biti igre. Malo se ljudski zamislimo i zapitajmo kolika je težina ove misli. Tko je Ivan i kolika mu je veličina u Božjim i Isusovim mjerama. Rekli bismo toliko velika da je neizmjerna za naše ljudske oči. Uza sve to, Isus nam kaže da je još veći i onaj zadnji, najmanji u Njegovom Kraljevstvu. Ovo nam tek otvara oči kako se treba pripremati za njegov dolazak i kako poravniti staze do našega src, uma i duše.
(Voda je uvijek znak života i izvor života.)
No, imajmo na umu da za Isusa ovaj izričaj nije nešto posebno, gledajući na traženje pripreme za Božje Kraljstvo. Sjetimo se onoga trena kada neka žena iz puka kaže da je blažena utroba koja ga je nosila i prsi koja je sisao. On odgovara da je još blaženiji onaj koji sluša njegovu riječ i drži je. Što vo znači za nas teško je pomisliti, a kamoli napisati ili javno pred pukom izgovoriti. Kao što je onaj i najmanji u Kraljesvu Božjem veći od Velikoga Ivana Krstitelja, ovdje kaže da je veći i od Blažene Djevice Marijesvaki onaj koji njegovu riječ sluša i obdržava.
(Pustinja plače i cvijeta: plače svakim tvojim grijehom jer se uvećava, a cvjeta svakim novim obraćenjem.)
Još jedamput će Isus naglasiti veličinu onih koji su privrženi Riječi Božjoj. Onda kada su mu javili da ga vani čekaju Majka njegova i braća njegova. On spremno odgovara da su Majka njegova i braća njegova svi oni (ovi) koji njegovu riječ slušaju i obdržavaju. To još jedamput znači da su veći od Isusove Majke i od njegovih rođaka svi oni koji Njegovu Riječ žive, slušaju i obdržavaju.
(Ljepota ne može izostati tamo gdje se išlo pravim putem, putem Evanđelja Isusa i Ivana.)
Ovdje nam sada u ovoj trećoj nedjelji u Došašću postaje jasno što nam je Sveta Majka Crkva htjela poručiti kako se što bolje pripremiti za Isusov dolazak među nas. Strpljenje će uroditi plodom. Nada će postati stvarnost jer Gospodin ne zna iznevjeriti. On će doći. Za njegov dolazak treba pripremiti put i poravnati staze. Na ovakav put pozvati ga i On će zacijelo doći i neće iznevjeriti. Zamolimo ga da nam pomogne put pripraviti i da zauvijek ostane s nama da budemo njegovi najmanji u Kraljevstvu .
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|