Braćo i sestre, koliko je guba bila teška bolest u svakom pogledu dovoljno je pogledati samo malo u Mojsijev kodeks čistoće u Levitskom zakoniku i sagledati svu tegobu ovoga problema. Guba je bila najteža bolest Isusova vremena. Možda čak se ne mora raditi o gubi, dovoljno je imati samo i najmanje naznake na koži.
Ovakvo stanje bolesnika je jedno vrhunsko ponižavanje da mu se ravna ne može naći niti usporediti. Oni su praktično isključeni od svega, i fizički i moralno. I tek kada bolje sagledamo i uočimo položaj i poniženje u svakom smislu oboljelih od ove Hansenove (1881) bolesti, onda nam isto tako postaje veoma jasno zašto onaj ozdravljeni gubavac iz današnjega evanđelja ne šuti i ne sluša Isusovu uputu, da nikome ne kazuje. Iskreno rečeno, ili kako to mi kažemo, ruku na srce, ne bih ni ja šutio ni jednoga trenutka, da sam proveo onakav život kao onaj kojega je ozdravio. Isus se ovdje pojavljuje s jedne strane kao čovjek koji u svemu suosjeća s bolesnikom koji pati, a s druge strane kao spasitelj koji pobjeđuje i ovu bolest, kao nemoć, đavolsku opsjednutost ili pak smrt. Tko bi mogao šutjeti poslije tolike provedene šutnje? Jedina riječ koju su mogli podijeliti sa drugima je bila da viču kada ugledaju druge da je Nečist! Nečist! I danas se mi pitamo zašto Isus zabranjuje da se ikome kazuju ovakvi događaji osim svećenicima za svjedočanstvo. Mislim da je odgovor veoma jasan i u današnjem evanđelju, a to je odgovor i za sve slične prilike. Netom se to dogodilo od njegova razglašivanja Isus više nije mogao ući u grad javno (od masa svijeta) nego se zadržavao vani na samotnim mjestima, pa su svejedno, dolazili k njemu odasvud. Međutim, ovdje ima i jedan drugi veliki razlog zašto ovo Isus kaže, a to je što su ozdravljenici veoma jednostavno prihvaćali ozdravljenja samo kao događaj i senzaciju, a ne čin vjere u kojem se vidi Kraljevstvo Božje i u kojem se ostvaruje Kraljevstvo Božje. Jedan od malo onih koji su ozdravili dušom i tijelom je onaj samaritanac od deset ozdravljenih gubavaca, pa njemu tada Isus nije rekao da ide i pokaže se svećenicima, kao u prvom dijelu već je nagradio njegovu vjeru.
Veselju nema kraja - ozdravio je od gube.
Dakle ovdje je Isus osloboditelj duše i osloboditelj tijela i to su trebali nazočni prepoznati, pa onda razglašavati. Eee, koliko puta i mi molimo da nas oslobodi od zla da budemo uistinu uvjereni u ovo i onda jačom vjerom Njemu na svetu Pričest i čuti onaj glas: „Tko dolazi k meni i tko mene blaguje, ima život, život vječni.“ Ovo sve se treba dogoditi poslije Očenaša i svete ispovijedi u kojoj smo i mi gubavci molili Isusa: „Ako hoćeš, možeš me ozdraviti.“ On odgovara svećenikovim jezikom i svećenikovom rukom: „Ja te odrješujem od Tvojih grijeha u Ime Boga Oca, u Ime Sina i u Ime Duha Svetoga, u Ime Crkve“.
Sestra Almeira je posvetila sav svoj život gubavcima, a onda im posvećuje i svoj starački osmjeh.
Isus je ovdje danas još uvrijedio nazočne opslužitelje zakona jer je dodirnuo onoga nečistoga koga se nije smjelo dotaknuti. No, njegova ruka ga nije dotakla da bi prenio na sebe gubu, već da ga oslobodi od ponižavajućih patnji, bolesti i stanja. Ujedno ozdravljenje ovoga nesretnika postaje simbol Isusove borbe protiv zla. Za njega je važniji čovjek nego zakon. Opslužuje zakon, ali gdje je čovjek važniji tu nema zakona. Koji zakon može zabraniti da se ozdravi čovjek, pa bilo to bilo koje doba, ili dana ili noći, ili subote, ili prvoga dana po suboti. Krist danas svojim postupkom čovjeka je oslobodio zakona što ga je sputavao u izolaciju i isključivao iz svega, osim poniženja. Tako je ponovno čovjeka uključio u zakon, te, s druge strane, poštivao zakon, ali najprije čovjeka i ljubav prema čovjeku, odnosno iskorijenuće i pobjedu nad zlom. Isusova je zadaća pobijediti zlo u bilo kojem obliku i na bilo koji način.On sluša svoga Oca i neprestano je u vezi s njim. Upravo će zato i Isusovi učenici morati poći po svijetu i liječiti gubave i izgoniti zloduhe (Mt 10,8).
Pošle su za Bogom preko majke Tereze i služiti Boga u najodbačenijima. Pomoći Isusu da dopre do njih.
Poslije ovoga bi se moglo još izlagati o koječemu, ali i povući zaključke za nas danas. Vidimo da su mase zainteresirane za Isusa i željne čudesa. Danas, zapravo imamo toliko svijeta koji mole i traže od Isusa čudesa. Zamjenjuju ga s jednim iscjeliteljem ili kakvim mađioničarem. Sjetimo se kada je umnožio kruh i ribe, htjeli su ga zakraljiti, ali On je otišao prema gori, i to sam. Učinio je čudo da im kaže da je On kruh života, te da nije dovoljno imati samo materijalno da bi bili sretni. Tako je dao vid slijepome da im kaže kako je On svijetlo svijeta, kao što je dao Lazaru život da kaže On je uskrsnuće i život.
Nisu samo redovnici i redovnice, već toliki vjerni laici služe Bogu u gubavcima.
Zato, možemo slobodno, danas za nas ovdje i sada okupljene, reći da je ovo današnje čudo ili ozdravljenje čin koji se veoma često ponavlja i treba se ponavljati. Naš grijeh je kao guba našoj duši. Zar nije gubavac i onaj rasipni sin iz evanđelja. Nije na njemu guba, iako je umoran, ponižen, prljav? Isus je Otac koji prašta, Otac koji ponovno vraća dostojanstvo i zdravlje duše i tijela. Ovo čudo bi se trebalo ponavljati svaki put u mojoj i tvojoj ispovjedaonici. Dovoljno je naše reći:Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti! Gospodine ozdravi me, Gospodine oprosti mi. Imajmo na umu da su Isusova ozdravljenja, već nabrojena, uslijedila uvijek poslije traženja i moljenja oprosta, odnosno mllitve. Isus je uvijek odgovorio i ozdravio i oprostio. Zar nama danas treba bolji ili drugačiji zaključak. Znadnimo zamoliti oproštenje, ne samo u ispovjedaonici, već i na drugim mjestima i češće, jer smo uvijek i posvuda kršćani, Njegovi sljedbenici.
Osmjeh i nazočnost među njima koji žele pomoći onima koji mogu i imaju manje od njih.
«Sjedio je u vlaku zabrinut i razočaran.Drugi su ga radoznalo promatrali i kao da shtjeli doznati što je to što ga muči i što se s njim događa.Sam se i on nametnuo i počeo svoju ispovijed pred svima.Rekao im je da je izašao tek iz zatvora i da je odlužio kaznu za koju misli da se njegovi ukućani stide pa ga zbog toga nijednom nisu posjetili u zatvoru, a da su mu samo nekoliko puta pisali.Sam je sebe uvjeravao da ga nisu posjećivali zato što nemaju novaca jer su veoma siromašni, a to što mu nisu pisali tumačio je sebi da su nepismeni i da moraju tražiti druge da čitaju i pišu njegova pisma. Uza sva ova uvjeravanja i sve drugo što je razmišljao nadao se da će mu oprostiti.
Da bi se lakše uvjerio u ovo u zadnjem je pismu predložio svojim ukućanima da zavežu bijelu plahtuna stablo jabuke da on vidi kada bude prolazop vlakom tuda blizu, pa ako bude bijela plahta izcvješena on će na idućoj postaji izaći i doći kući, a akoli ne on će produžiti i neće se vraćati.
Dati samo malo, a drugom je vele i vele.
Kako su se približavali njegovom mjestu svi su radoznalo gledali na istu stranu i tako mu olakšavali njegove jade i uvjeravali ga da će bu roditelji oprostiti.Najedamput kao da su se uvježbavali kada su opazili bijelo platno na stablu svi su uzviknuli “Eno” i potapšali ga rukom u znak razumijevanja. Na jabuci nije bila obješena jedna plahta, već sva bjelina koju je obitelj posjedovala. Stablo je bilo bijelo da se nije moglo ne opaziti ili promašiti. Za svakoga ima oprosta u Kristovoj krvi.»(Prispodobe V, Mabić/Jukić,210)
Pripremiti i buduće naraštaje na služenje Evanđelju u najsiromašnijima i najpotrebnijima.
Iza ovoga osobnoga ispita i pitanja i dobivanja oprosta, današnje evanđelje nas poziva na još jedno veliko i veoma važno pitanje, a to je kako se mi danas ponašamo i kako držimo do onih malenih i odbačenih među nama i tu kraj nas. Zar ne čujemo svaki dan u svetoj Misi poziv koji nam je upućen, kada kaže: „U Njemu si očitovao svoju ljubav prema siromasima i malenima, bolesnima i odbačenima. On se nikada nije udaljio od potreba i patnji svoje subraće, svojih malenih“. Naše je jednako životom odgovoriti: „Učini nas otvorenima i odgovornima prema braći koje susrećemo na našem životnom putu da s njima mognemo podijeliti patnje i nevolje, radosti i nade i tako zajedno se uputiti putem spasenja prema Tebi.“
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|