Sva tri današnja čitanja imaju svjedočanstvo o Isusu Kristu, iako sa tri različita pogleda. U prvom čitanju Bog navješta da će njegov Sluga biti svijetlo narodima i izvor spasenja svima. Sveti Pavao se priznaje i očituje Isusovim apostolom i učenikom, dok Ivan Krstitelj daje ono poznato i veliko svjedočanstvo o Isusu kao Jaganjcu Božjemu koji će odnijeti, otkupiti grijehe svijeta.
Ivanov uzvik «Evo Jaganjsa Božjega» znamo što znači u biblijskom smislu, gledajući tekst iz Izlaska i Otkrivenja (pashalna večera i pashalno janje prije samoga izlaska iz ropstva egipatskoga i slava Jaganjca-Krista koji je nazočan na svakoj stranici Otkrivenja).
Tu je također i golubica. Na Isusovom krštenju ona je utjelovljenje Duha Svetoga, kako nas podsjeća sam Ivan. Ovaj čin predstavlja novo stvaranje poslije potopa sa Noom, zatim golubica je slika ljepote i vjernosti braka u Pjesmi nad pjesmama, iza toga u proroka Hošee nalazimo golubicu kao znak i grb Izraelov, a u Novom Zavjetu vidimo da golubica prije svega i iznad svega predstavlja Duha Svetoga. Sveti Bernadr je ujedinio ove dvije životinje govoreći: « Janje je među životinjama ono što je golubica među pticama – nevinost, ljupkost i jednostavnost. Zar i danas zorno i jedno i drugo ne predstavljaju Krista, bilo da ga najavljuju kroz Stari Zavjet kao nevinoga Slugu Jahvina, kojega vode kao janje na klanje, iako je nevin i miran ili u Novom kako Ivan veli za onoga koji dolazi uzeti-otkupiti grijehe svijeta, odnosno uzeti naše grijehe i za nas pretrpjeti ono što je prorokovano za nevinoga Jaganjca Slugu Jahvina. Zato danas se pred nas stavlja pitanje i traži odgovor o svjedočenju za Krista našim životom.
Svjedočiti za Krista i njegovo evanđelje je najpreča zadaća naše vjere, za Ivana Krstitelja, kako za pojedinca tako i za zajednicu i zajednice koje slijede Krista. U sakramentima krštenja i potvrde smo primili Duha poslanja da svjedočimo i pojedinačno i kao zajednica za Krista. On je svijetlo naroda, a to mora biti i Crkva koja živi i svjedoči njegov život i ljubav ovdje na zemlji. Upravo u ovoj Crkvi kršćanin znači biti svjedok među ljudima i svjedočiti našu vjeru u Isusa uskrsloga, spasitelja svijeta koji je najavljen i postao svijetlo naroda. Ovo je nemoguće svima nama postati ako ne budemo oni koji će neprestano svaki dan nastojati svoju vjeru jačati sakramentima i ispovijedanje vjere potvrđivati dobrim djelima, kako nas sama sveta Euharistija uvijek poziva. Upravo kao vjernici i svjedoci moramo pokazati da je po našem krštenju i po našoj vjeri u Isusa Krista grijeh uistinu pobijeđen u našem životu i da nas je sam Isus učinio time sinovima Božjim koji takvim životom utemeljuju i žive već ovdje, Kraljevstvo Božje među ljudima.
Riječ svjedok je jaka riječ koju će sami Isus više puta kasnije ponoviti i pozvati prvo apostole, pa učenike i sljedbenike da se ne može s time igrati. Kada kaže da će biti svjedoci ili da ste vi tome svjedoci, znači da od njih traži primjer svjedočenja onoga što su vidjeli i doživjeli, te da tako prenose drugima riječima i svjedoče djelima. I mi smo tome svemu svjedoci. Koliko smo toga svjeni? Koliko svjedočimo svojim životom krštenje i misijsko poslanje koje smo primili? Evo danas prigode da se upitamo i dadnemo odgovor. Teško je danas ispovijedati vjeru i Isusa u svojoj punini priznati Bogom, ispovijediti svoju vjeru u njega, pored svega onoga što nas tišti i okružuje. Zar je drugačije bilo jučer ili stoljeća nazad? Zato je upravo Bog došao ususret čovjek i ponudio mu svoju jednostavnost i blizinu da mu se i čovjek može bez straha približiti i bratom postati. Ono što vidiš, živi i svjedoči. Sva mudrost je u tome. Budi svjedok Božje ljubavi prema Tebi i u drugome i pred drugim je potvrdi.
"Evo Jaganjca Božjega" Isus i Ivan na Jordanu. Ivan ukazuje na Jaganjca Božjega i svoje povlačenje pred njegovim dolaskom jer je ispunio zadaću koju mu je Gospod povjerio, i to: hrabro, odlučno, poslušno i ponizno!
«U životopisu sv. Ivana od Siene čitamo slijedeći događaj: Jedne noći usnio je čudesan san. Pričinilo mu se da se nalazi u nekoj velikoj crkvi. Sva je crkva bila mrakom ispunjena, samo je pred velikim žrtvenikom tinjalo “vječno svjetlo”.
Kad eto odjednom otvaraju se glavna crkvena vrata. Čim se vrata otvoriše, uđe u crkvu tako jako svjetlo, kao da je podnevno sunce zasjalo. Tog čas ulaze u crkvu dva bijela anđela u blistavim haljinama, posipajući pod crkve nekom sitnom mekanom prašinom. Ta je prašina, u obliku uskog saga, bila od crkvenih vrata pa sve do glavnog oltara.
Svetac to gleda i ne može shvatiti čemu sve to. Ali sve mu je postalo jasno kada je ugledao Krista Gospodina kako hoda po onome sagu, ostavljajući na njemu tragove svojih stopala. Za njim ulazi presveta Majka, koja korača točno po Sinovljevim tragovima. To isto čine i apostoli. Ali, kada je za njima nagrnuo ostali svijet, nitko nije uspio hodati po Isusovim tragovima. Poslije nekog vremena eto i sv. Franje Asiškoga, koji je ipak u onoj prašini raspoznao tragove Isusovih stopala i točno po njima stupao. To je sv. Ivana Sienskog nagnalo da stupi u ret sv. Franje, gdje mu se pružila prilika da živi po primjerima Krista Gospodina, što ih je zacrtao u svom Evanđelju»(Houndy-Porra, Mabić/Jukić, Prispodobe V.261.).
Gospodine, daj nam snage da budemo tvoji svjedoci živoptom kamo god krenemo i bilo gdje da se nađemo. Gospodine, budi uz nas!
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|