U današnjem evanđeoskom ulomku se osjeća jedna neobjašnjiva snaga riječi kojima Isus poziva svoju prvu četvoricu apostola da ga slijede, ostavljajući sve i polazeći u nepoznato. Ljudski je pretpostaviti da su ova četvorica poznavali barem malo Isusa, da su ga cijenili, a potom i bliže upoznali da bi mogli ovako odjedamput ostaviti sve i poći s njim, odnosno za njim.
Međutim, Matej naglašava brzu odluku kojom želi označiti novo stvorenje čovjeka gdje se ništa ne može suprostaviti Riječi Božjoj, koja će od u svemu različitih ljudi, stvoriti zajednicu i zajedništvo koje će na čelu s Isusom preokrenuti povijest svijeta. Ovo je prvo sjeme zajednice koja će novim pozivima i odzivima načiniti i samu Crkvu.
Isus je pozvao 12 apostola. Oni su se odazvali spremno. Jedan ga je napustio i izdao. Nije ustrajao u svom odzivanju. Nas zove neprestno na svoju večeru i zajedništvo s njime. Ozivamo li se dostojno i dostojanstveno? To nas on pita i traži naš odgovor.
Danas je pred nama ribarenje na Tiberijadskom jezeru ili moru. Ovaj zanat je oduvijek prakticiran na ovim mjestima i od njega se živjelo. Čak i samo ime rodnoga mjesta Petra i Andrije, Betsaida znači «kuća ribe». Isus će danas, kao i kasnije upotrebljavati jednostavni govor koji svi mogu razumijeti, zato im kaže da će od njih učiniti ribare ljudi. Dakle, kao što sada znaju ovaj zanat tako će kasnije lako naučiti drugi sličan ovomu. Međutim, ovdje se govori i još o dobrim i nečistim ribama, jer sve ribe koje su bile pokrivene ljuskama bile su nečiste i nisu se mogle konsumirati kako zabranjuje Levitski zakonik(11,9-12). Lako je uočiti primjenu ove usporedbe; učenici su kao i ribari koji najprije ulove ribu, a zatim je razvrstavaju. Prije nego i će ih razvrstati, apostoli će ih pozvati na spasenje, pa će na koncu anđeli preuzeti ovu ulogu-zadaću razvrstavanja za slavu Božju i za vječni oganj. (Kršćanska tradicija je stvorila simbol ribe za Isusa Krista već u katakombama – ichthus – riba: Iesous Christos Theuou Uios Soter. Tertulijan je nadodao: «Mi male ribe uzimamo ime od «Ribe» Isusa Krista; rađamo se iz vode i samo ostajući u vodi biti ćemo spaseni).
Ovaj čin je mnoge umjetnike pozvao da iskažu svoje umijeće i svoju vjeru na platnu, a da tako ujedno i drugima predoče veličinu zajedništva s Njime.
Dakle, apostoli su pozvani, pozvani smo i mi da naučavamo, propovijedamo, pomažemo izgrađivati zajednicu u svakom dobrom smislu, prema našim darovima i sposobnostima u zajedništvu sa Kristom; to je vječna zadaća Crkve i onda i danas, a to znači njih onda, mene danas. Tko se opire odbija samoga Krista i njegov put, pa makar i tvrdio da ide s njime. Ne ide s njime, već propovijeda jednu drugu nauku koja nije Isusovo Evanđelje. Nije lako bilo apostolima u poganskoj Galileji odazvati se Isusu i poći u nepoznato, morao je nastupiti potpuni zaokret u njima. Ovdje se danas pitamo kada se nađemo u poteškoćama našega poziva. Ja mislim samo jedno i to samouvjereno, da kada bi svatko od nas uložio truda i odlučnosti samo jednu desetinu apostolske da nikada ne bismo imali tolikih prepreka i problema u vjeri i životu da ih ne bismo mogli riješiti. Nažalost kod nas je danas, ni jučer nije bilo toliko različito, da nas obuzima jedna mlakost i čekanje da to možda drugi uradi ili riješi, a moram znati da je to moja zadaća u mome pozivu kršćanina, jednako svećenika, redovnika ili tebe roditelja.
Naši krizmanici su pozvani da se pripreme za sakramenat odraslih i življenje svoje vjere - Svetu Krizmu. Pomognimo ih i zaželimo im puno Božjega blagoslova na ovom putu.
«Svećenik je pozvao veoma živog, ali jednako tako dobroga dječaka k sebi, koji se igrao u predvorju njegova oratorija i polako mu prozborio:
- Hoćeš li mi nešto pomoći?
- Vrlo rado! – odgovori dječak dobroćudno.
Gledajući ga ravno u oči, nastavi svećenik:
- Alberto, pomozi mi spasiti svijet!
Dječak se zamisli i upita:
- Kako vam ja mogu pomoći u spašavanju svijeta? Ja sam još malen i samo sam još jedan obični dječak?
Uzvrati mu svećenik:
- Ti možeš pomoći ne samo meni, već i Bogu da spasi svijet tvojom dobrotom, tvojim dobrim primjerom. Ako hoćeš i ako si darežljiv, da daruješ svoj život u službu Bogu u svećeništvu ili u redovništvu.
Dobroćudni se dječak povukao u oratorij da razmisli o tom prijedlogu. Poslije dugoga razmišljanja je razumio da je «bolje služiti Bogu nego ljudima».
Slobodno i radosno je posvetio svoj život Bogu u spašavanju ljudi. Živio je Božju ljubav u braći ljudima i tako ih privlačio u Božju mrežu.((P.R.Mabić, Prisp.2.123).
Ovo je mjesto našega zajedništva i susreta s Njime u našoj župi. Ovo je naša kuća, naš dom i naš hram. Nemojmo slučajno zaboraviti i zaboravljati gdje su ulazna vrata ovoga Doma Gospodnjega.
Svima nam je jasno da je svtko od nas Albert na svoj način, ali uvijek s pozivom na Božju njivu, u Božju mrežu, ali ne biti samo ulovljen, već kao takav davati svoj puni doprinos da zajednica Crkve napreduje i živi preko mene, ne samo za mene već za one za koje sam se odlučio prihvatiti ovaj poziv. To se mora radosno očitovati kao kad majka rado daje i prima žrtvu za svoje dijete i nikada joj nije teško niti nemoguće. Zašto? Samo zato jer ima adresu svoje žrtve i svoje ljubavi. Po ovom istom formularu bismo mi svi u Crkvi trebali ispunjavati svoje zadaće, iskazivati ljubav i primati žrtve, onda ne bi bilo kriza niti raskola. Kada bi ljubav bila zakon, onda ne bi bilo zakona već samo ljubav sve i u svemu. Stoga se danas svi pojedinačno moramo ispitati koliko uistinu oodgovaramo svome pozivu u Crkvi, ili koliko je to samo osobni poziv bilo mene svećenika ili tebe vjernika. Primili smo poziv i kažemo da smo pošli i odazvali se. Jesmo li slični onima sa obale Galilejskoga mora iz Betsaide i Magdale?
Mnogi u našoj župi i po ovakvom vremeu u cik zore dolaze svaki dan slaviti Gospoda i Njemu se i na ovaj način odzivati. Bilo im na spasenje i bilo im blagoslovljeno. Naime, svako jutro u našoj župnoj crkvi je na svetoj Misi dvadesetak osoba i k tome još oni čija je misna nakana toga jutra. I još jedna ljepota: uvijek je više muških osoba na svagdanjim, jutarnjim, svetim Misama nego ženskih. Umirovljenici pokazuju put kako se to lijepo čini.
fra Franjo Mabić
| < « | » > |
|---|