Malo je poznato kako se današnje područje sela Izbično u početku zvalo Podvarda - po brdu Varda iznad sela (1103m), to je i jedan od većih vrhova ovog sela. Stalna naselja u selu stvorila su povećanje broja ljudi tako i ljudskih potreba. Zbog povećanja ljudskih potreba za hranom i ogrjevom, kao i poljoprivredne aktivnosti, posebno stočarstvo, iziskivalo je da se obradive površine, kao i površine za ispašu, stalno povećavaju. 

To je na kraju rezultiralo da se u lijetnim mjesecima na brdu iznad sela organizira selište. Prva selišta su organizirana otprilike prije 130 godina. Riječ je o brvnarama koje su oko pola metra visine bile uzidane kamenom a ostatak je bila drvena konstrukcija sa slamatim krovom. Odgovor na pitanje zašto kod ovih prvih kućica cijeli zid nije bio uzidan od kamena leži vjerojatno u ostacima turskog zakona, koji nije dopuštao kršćanskom življu da gradi stalne nastambe na određenim terenima, tako da ih je lakše uništiti, zapaliti, a raju protjerati.

Kasnija brdska naselja su stabilne kuće slične kao na selu, građene u zavjetrini. Zidovi su bili ukopani u zemlju (obično tri strane zida) i visine oko 2 m, a iznad bi bila drvena konstrukcija i slamati krov.

Imanja su se obično sastojala od tri objekta to je: stojna kuća, štala i stan ili mlikar.
U unutrasnjosti stojne kuće centralno mjesto je bilo ognjište i komaštre, a kasnije je to zamijenio fijaker. Ostali dio unutrašnjosti bio je dosta skroman, malo drvenih stalaža, sinija, naćve, burilo, pokoji stolić, tronožac i poljoprivredne alatke.

Štale su bile organizirane da je u donjem djelu štale bila stoka a u prvom dijelu gornjeg sjenika bio je organiziran prostor za spavanje, dok je u ostalom dijelu bilo sijeno.
Stan ili mlikar bio je manji prostor odmah do stojne kuće drvene ili kamene građe u kom je se čuvalo mlijeko, sir i maslo.



Ljudi iz sela bi odlazili sa stokom u ova selišta u 4 mjesecu a vraćali bi se u 11, dok bi dio obitelji ostao u selu (starci i zene s malom djecom). U večernjim satima njima bi se donosili mliječni proizvodi. Za kvalitetniju komunikaciju sa selom izgrađene su staze i konjski putovi a na pojedinim mjestima i stepenice (koje donosimo na fotografiji).
Dosta truda je ugrađeno da bi se ove staze napravile a njih je najviše gradio ljudski život i ljudska patnja.

Težak je to život bio gledajući iz današnje perspektive. Trebalo se uspinjati po strmom brdu, a onda otimati svaki komad zemlje škrtoj prirodi da bi se preživjelo i pripremilo za zimu.
Problem je na početku bila voda koja se nalazila ispod brda pa je to dodatno otežavalo život u selištima, ali su ljudi kasnije napravili čatrnje koje su crvenicom zamazivali i ćemerili, a koje i do današnjih dana drže vodu i ima ih dosta.

Jedna od zadnjih obitelji koja je boravila u ovim selištima je obitelj Draškić i konstantno je održavala selište do 1995. godine. Sa današnjeg gledišta ova selišta su idealan cilj jednoga izletnog putovanja. Kako bi se stiglo do njih prolazi se kroz prekrasnu prirodu, borovu šumu koja je zasađena 80-ih godina prošlog stoljeća s ostavljenim razmacima za putničke staze. Kad uđete u borovinu odmah vas obuzme drugačiji, ugodniji zrak, i to putnik odmah prepozna - idealan lijek za pluća.

Jedan od ciljeva današnjeg druženja u prirodi bila je i pećina u Pribatovcima koja se nalazi na visini oko 1000 m, odmah ispod brda Varde. Jedna manja pećina s otvorom na dnu i hodnikom koji dalje nestaje u okružju tame. U prošlosti je pokraj ove pećine išao karavanski put prema planini preko brda Varde. Na Vardi nedaleko od pećine postojao je Jurin han (prenoćište i gostionica) čije se zidine i sada vide, a u pećini u ljetnim mjesecima se hladilo vino.

Dalje smo od pećine krenuli prema Draškinovcima, to je središnji dio brda gdje smo zabilježili lijepo sazidanu kamenu kuću čiju vam sliku donosimo. Ovu kuću je sagradio Šimun Draškić i jedna je od ljepših sazidanih brdskih kuća na ovim područjima.

Stazama smo dalje krenuli do kuće koja se zadnja zadržala pod krovom, i zadnja bila nastanjena, riječ je o kući pokojnog Stipice Draškića. Krova na kući vise nema ostale su samo zidine i uspomene na prohujala vremena. Pored guvna organiziran je roštilj, popilo se nekoliko piva, zapivao bećarac i ganga te bar na taj način razbili tišinu koja je uspavala ovo napušteno naselje. Prisjetili smo se ljudi koji su tu nekada živjeli u jednom drugačijem životu.

Mrak se već spuštao, valjalo je krenuti niz brdo. Spuštajući se, zapjevala se i ganga, pjesma koja spaja prošlost i sadašnjost, veselje i radost a ponekad i bol za minulim vremenima.


Stare, prirodne stepenice. Koliko je tereta njima prošlo ali još uvijek prkose zubu vremena.


Staza kroz borovinu - tu se diše punim plućima


Među zidovima i imanjem iz poznatih razloga ostavljalo se minimalno prostora


Priodni kontrast u smjeni godišnjih doba


Ostaci kuće ili stana predaka Gojka Draškića - Jurića


Na ovoj stručnosti i preciznosti pozavidjeli bi i današnji zidari sa suvremenim pomagalima


Ostaci minulih selišta zatečeni kraj zidine Vinka Britića.


Uzorak životinjske prirode. Ostala je dvojba: zub ili kandža.


Tko bi rekao da se iza ovakvog ulaza krije puno veći prostor pod zemljom


Ulaz u pećinu je dosta prostran


Jama na kraju pećine. Zvuk ubačenog kamena dočarava njen beskraj.


Na koncu, moralo se malo  i prizalogajiti


Meso na vatru...


...a napitke u "prirodni hladnjak"


Još malo uživanja u čistoj prirodi


Pogled s Varde na župnu crkvu u Izbičnu


Potočić na Humcu nije velik ali nikada ne presuši.

 

< «