ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Subota, 19. prosinca 2009.
Ispis
cetvrta_nedjelja_dosasca
Blažena Djevica hrli u pohode svojoj ostarjeloj rođakinji Elizabeti u Gorje 170 km daleko od Nazaretha, koja u svojoj utrobi nosi već šest mjeseci Ivana Krstitelja (Lk 1, 39..). Utroba je znak plodnosti, ali iznad svega znak života. Psalam će nam reći(138) da nam je gospodin stvorio utrobu i satkao nas u krilu majčinu, a čovjek je samo suradnik.

Ivan se danas klanja toj utrobi u kojoj se nalazi Spasitelj, raduje mu se i pozdravlja ga, a Elizabeta blagoslivlje plod njezine utrobe, samoga Isusa. Danas se Isusu klanjaju, dakle, i Ivan i Elizabeta.
Pred sami Božić i nama danas Sveta Crkva želi skrenuti našu pozornost na naše prepoznavanje Isusa koji nam dolazi. Traži od nas da se pripremimo i da ga prepoznamo i potvrdimo životom.

Svjetski poznati psiholog William James opisao je istinitu zgodu koja se dogodila jednom čovjekom u svojoj knjizi: «Promjene u vjerskom iskustvu»! Evo te zgode. Jedne ljetne večeri stajao je taj čovjek na vrhuncu jednog pustinjskog brda posve sam sa svojim mislima. To je bila jedna od prekrasnih vedrih noći kad zvijezde ispunjavahu nebo, ljubav, srce, a mir duh i dušu. Čovjek je stajao na vrhuncu brda te osjećao kako valovi radosti počinju preplavljivati njegovo biće, njegove osjećaje i cjelokupno njegovo življenje. Iznenada, u jednom trenutku, počeo je osjećati da je se jedna druga osoba nalazi s njim zajedno na vrhuncu brda, tik do njega. Tada se dogodio važan događaj. Prisutnost druge osobe bivala je sve jača tako da mu je ta druga osoba bila više nazočna u njegovim osjećajima nego li on sam sebi! Nešto kasnije taj čovjek je dao ovakvu izjavu: moja vjera u Boga rodila se te noći na tom pustinjskom brdu, brdu punom mira i ljepote.

Psiholozi takvo iskustvo koje se ne događa često ali koje je jako nazivaju – vrhuncem doživljaja. U tim trenucima, kratkog trajanja ali vrlo intenzivnog sadržaja mi opažamo drugi svijet koji je neizmjerno veći, koji je neizmjerno ljepši i neizmjerno realniji nego ovaj naš svijet u kom mi živimo, mičemo se i jesmo. Doživljeno iskustvo onog čovjeka s brda pomaže nam braćo i sestre, bolje shvatiti događaje u današnjem Evanđelju. Konkretno, taj događaj, pomaže nam shvatiti i procijeniti što je Elizabeta mislila kad je rekla Mariji: «Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi» (Lk 1,44). Reći ćemo, braćo i sestre, pa nije neobično za dijete koje se još nalazi u majčinoj utrobi da se pomjera i da majka osjeća to njegovo gibanje. No sv. Luka, koji je zabilježio ovaj događaj, koji je zabilježio susret Marije i Elizabete, ima namjeru pokazati nam nešto dublje i nešto više od čisto regularnog pomijeranja djeteta u utrobi majke. Sv. Luka želi nam pokazati gibanje djeteta u Elizabetinom krilu kao reakciju na Spasiteljevu prisutnost u krilu Blažen Djevice Marije. Elizabetin plod, premda još u majčinu krilu, osjeća Isusovu prisutnost te poskakuje od radosti i veselja. Radovanje Ivana u Elizabetinu krilu prethodilo je nečemu što će se ponavljati u Isusovom životu više puta. Ivanovo radovanje u Elizabetinu krilu prokazalo je Isusov veliki utjecaj na ljude koje će on susretati u svom zemaljskom životu.

Primjerima iz Svetog Pisma osvijetlit ćemo ovo što smo sada rekli. Prvi primjer dogodio se na obalama Galilejskog mora i to na samom početku Isusova javnog djelovanja. Šimun Petar i njegov brat Andrija upravo su se vratili s noćnog ribolova koji im nije bio baš uspješan. Isus uđe u njihovu lađu te ih zamoli da odveslaju na pučinu, gdje je naravno more dublja. Potom im reče da bace mreže, a Šimun mu je na to odgovorio: «Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju zapovijed bacit ću mreže. Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba, mreže im se gotovo razdirale. Vidjevši to, Šimun Petar, pade do nogu Isusovih govoreći: Idi od mene! Grešan sam čovjek Gospodine!» (Lk 5,5-6.8). Drugim riječima rečeno, braćo i sestre, Petar je osjetio Isusovu svetost u tako snažnom obliku kakvog on do tada u svom životu nikada nije iskusio.

Drugi primjer dogodio se onog dana kad se Isus popeo na brdo da bi se pomolio svom nebeskom Ocu. Tom zgodom poveo je sa sobom: Petra, Jakova i Ivana. Tako dok se on molio lice mu je iznenada postalo sjajno kao sunca a učenike je prekrio oblak. Sv. Matej opisao je što se dalje zbilo. «Glas iz oblaka govoraše: Ovo je Sin moj Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga! Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silo se prestrašiše» (Mt 17,5b-6). U kratkom trenutku, Petar, Jakov i Ivan iskusili su Isusovu uzvišenost i veličinu. To je bilo trenutak koji oni nikad nisu poželjeli zaboraviti. Nekoliko godina kasnije Petar piše o tom iskustvu u svojoj drugoj poslanici ovo: «Ta nismo Vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Taj glas koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njim na svetoj gori.» (2 Pet 1,16.18).

Mnogi ljudi još i danas iskusuju ono što je sv. Ivan iskusio u krilu svoje majke Elizabete, ili ono što je Petar iskusio na morskoj obali li što su tri učenika iskusila na brdu preobraženja. I mi smo pozvani isto tako ubrojiti se u tu skupinu ljudi, no pitanje je da li mi to želimo, da li mi to hoćemo, da li mi to priželjkujemo. Želimo li mi, hoćemo li mi, da se susretnemo s Isusom, da iskusimo njegovu veličinu, ali i njegovu ljubav prema nama, prema svakomu od nas. Evo sada je vrijeme milosti, sada je pravo vrijeme!

fra Franjo Mabić