DUHOVI

Subota, 30. svibanj 2009.
Ispis

duhoviMi danas ovdje zajedno govorimo i iskazujemo da smo vjernici, kršćani, katolici. Zato vjerujemo u Boga Svemogućega Oca, stvoritelja svega vidljivoga i naših života pojedinačno. Vjerujemo i dokazujemo da je Isus postojao, da se dokazao Bogom, svojom naukom, svojim čudesima, mukom, smrću, uskrsnućem i dvijetisućitom tradicijom kršćanstva.


Također vjerujemo u Crkvu, koju je on htio, želio i utemeljio na apostolima, na Petru, da bi tako objavljena istina  nastavila živjeti  u imenu i osobi Krista, u njegovom djelu otkupljenja i posvećenja.

Zato vjerujemo i u Duha Svetoga kao Božansku Osobu, a to nam kaže i nepogrješiva Isusova Riječ, kao i Riječ Crkve. Božji Duh se već spominje u stvaranju i tako ide cijelim Starim Zavjetom. Međutim u Novom Zavjetu ga nalazimo od naviještenja, preko krštenja, početka javnoga djelovanja, na brdu Tabor, na križu, jednostavno Duh je Božji neprestano tu. Nalazimo ga i u Crkvi, kako u onoj prvoj apostolskoj, tako i kasnije u njenom rastu i učvršćivanju. «Tješitelj, Duh Sveti kojega će vam Otac poslati, on će vas poučiti  sve i podsjetiti će vas na sve ono što sam vam govorio»(Iv 14,26) Obećanje se ispunilo. Duh Sveti je došao i sišao na apostole. Došao je da Crkva raste i ide dalje, zapovijed je da se daruje Duh Sveti dušama-kršćanima. Došla je s njim i vlast  neba i zemlje, ali je došla i zapovijed da se poučavaju svi narodi i krste u ime Presvetoga Trojstva. Ovdje je nazočnost Duha Svetoga osobna za svakoga ponaosob, a to je veoma važno i u smislu osobnoga napretka, ali i u osobnoj odgovornosti za jedinstvo u Crkvi i u misijskoj zadaći nas svakoga pojedinca.

Sveti Pavao nas podsjeća da su dodijeljeni darovi u zajednici Crkve  jedno i mnogovrsni, njihov je korijen u Duhu, Gospodinu Isusu i Bogu Ocu(Usp.1Korn 12,4-6). Jedan je Duh, a različiti su darovi, karizme svakoga od nas posebno, zato u Crkvi i jesmo u svim pozitivnim zvanjima i u službama vezani jednim vezom Duha Svetoga u Njegovoj Crkvi. Dapače, izvor jedinstva  među vjernicima ima izvor u jednome Duhu, u jednome Gospodinu (Isusu), u jednome Bogu Ocu svih nas (Ef 4,4-6). Zar mi ovo ne govorimo u uvodnom pozdravu svake mise: milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga, neka budu sa svima vama. Ovo jedinstvo i ovo zajedništvo je nosilo i nosi Crkvu dvije tisuće godina kroz bure i oluje. Poradi nas ljudi i ljudskoga u Crkvi, mogla je tisuću puta nestati, ali je Duh Božji onaj koji to neće dopustiti ni vratima pakla, a kamoli nekome drugome. Upravo je Crkva-papa nedavno priznao i ispričao se za pojedine padove ljudskoga u Crkvi tokom minulih stoljeća, ali se mora priznati da je i ovdje na snazi Duh Božji koji nas poziva, upravo zato jer smo ljudi i grješni, da se znadnemo pokajati i tražiti oproštenje i od Boga i od  ljudi. Mi danas u našem svakidašnjem životu znademo naglasiti posebno kod poznatih, javnih osoba da se samo oni najveći znaju pokajati, ispričati i priznati svoju pogrešku. Danas se za takve, u normalnim okolnostima, kaže da su heroji, jer priznaju samo da znaju pogriješiti u sportu, znanosti, televiziji, politici i drugome. Mi bismo svi kršćani trebali biti u ovome heroji i to ne isticati, već primati samo kao sastavni dio našega života u Crkvi i ovdje na zemlji. Crkva je Bogoljudska zajednica koju vodi Duh Sveti. Nepogrješiva je u onome «bogo», ali je itekako podložna padovima ono «ljudska», pa zato moramo to priznavati i tražiti oproštenje da bismo jači bili u hodu naprijed. Čovjek pod teretom ne može daleko kročiti naprijed, ali ako se oslobodi tereta postaje kao novi. Zar to nismo čuli danas u završetku evanđeoskoga ulomka:» Kojima oprostite grijehe, otpuštaju im se, kojima zadržite, zadržavaju im se».

A da zadobijemo ovo, treba se znati i ponašati kao pravo Dijete Božje koje je dostojno oproštenja i Gospodinova dara. Gledajmo ovo potvrđivati svaki dan svojim životom, Duh Božji Sveti nam neće dopustiti da ne dobijemo oproštenje ili da odlutamo.

Prilikom jedne svečane parade Napoleonov je konj iznenada poludio. Videći da bi konj mogao baciti cara iz sedla jedan je od obližnjih pješadinaca, po cijenu svoga života, riskirao i uzeo uzde svom snagom i ukrotio konja.

Napoleon mu reče: “Hvala, kapetane.”

Čim je kapetan čuo imenovanje pohitio je u časničku mensu. Kada je vidio da je zgodno i da je njegov čas, počeo je časnike nazivati svojim kolegama i tako se ponašati.

Pitali su ga: “Kako se usuđuješ tako ponašati?”

Odgovarao im je: “Zašto ne, ja sam kapetan.”

Oni su ga nastavili ismjehivati: “Ti si neki kapetan” Nemaš najprije činova kapetana, nisi školovan kapetan, a nemaš ni vojnike kojima bi davao komandu.”

Veoma uvjerljivo je odgovarao: “Nemam ništa od svega toga što vi nabrajate, ali vam kažem da sam ja kapetan, jer me Napoleon tako nazvao.”

Nijedno Dijete Božje ne bi smjelo biti dotučeno jer nema ponašanje sveca, ili što ne zna duboko kršćanski nauk, ili što od drugih nije priznat kao sudrug u vjeri kao oni od ugleda ili koji ga okružuju. Nazvan je Dijetetom Božjim od samoga Kralja kraljeva. I to je sasvim dosta.

Onaj koji ti je dao ovo ime vodit će te sa svim onim što jesi i u dobru i manje dobru, također i preko smrti sve do ispunjenja tvoga - moga visokoga kršćanskoga poziva. Jednostavno vjeruj da si jedno Božje Djetešce. Sve će ostalo doći samo po sebi. Položi se Njegovom Duhu i surađuj s Njime. Ostalo pripada Njemu, kao mome-tvome Tješitelju, Voditelju i Branitelju.(P.R.W.Mabić/Jukić,Pr.V.46).

fra Franjo Mabić