TIJELOVO

Srijeda, 10. lipanj 2009.
Ispis
tjelovoSveti Ambrozije je  napisao u svojim «Sakramentima»: « Kako može kruh postati Tijelo Isusovo? Može postati po posvećenju. Kojim riječima se izgovara posvećenje? S riječima Gospodina Isusa… Koja je to Riječ Isusova? Ona ista koja je sve stvorila. Gospodin je govorio, nastala je zemlja; Gospodin je govorio pojavila su se mora; Gospodin je govorio pojavila su se ni iz čega stvorenja.

Ako je, dakle, tolika snaga u Isusovim riječima da nepostojeće počinje postojati, koliko će više i snažnije biti riječi da već postojeće preobrazi u drugo». Isus riječima – ovo činite meni na uspomenu, daje moć da apostoli mogu pretvoriti  kruh i vino u njegovu osobu i to činiti njemu na spomen.

Ovaj čin se dogodio u dvorani posljednje večere ponad Davidova groba, ali kasnije i dvorani primanja-dolaska Duha Svetoga. To je dvorana u kojoj se rodila Crkva, sakramentom Euharistije, ali i sakramentom života budućih pokoljenja, to jest sakramentom svećeničkoga reda. Ovime je Isus osigurao svoju trajnu nazočnost u Svetoj Crkvi.

Stoga, ovaj današnji blagdan je jedan poziv svakome kršćaninu, vjerniku da ispita svoje ponašanje od odlaska na svetu misu nedjeljom i svetkovinama, do načina primanja svete Pričesti, ispovijedi i općenito svoga života sa Isusom.

Općenito mi bismo morali svi više pažnje posvetiti primanju Tijela Kristova, jer samo ako na trenutak pomislimo  što znači imati Isusa u sebi, ne možemo nikako ostajati ravnodušni, niti oni koji smo bili maločas prije primanja. Primiti Isusa znači biti u raju, znači biti s Isusom. Što to jedan vjernik može u životu veće zaželjeti, ako ne biti sa Gospodinom Isusom, primiti ga i biti s njime. Svojim životom pokazujemo i sebi i drugima da to ne primjećujemo, odnosno, da se na nama ne primijeti.

Zar to nije znak naše slabe i male vjere. Koliki žele primjerice susresti svetoga Oca papu i koliku radost iskazuju kada im se želja ostvari. Koliki se žrtvuju da susretnu jednu osobu iz javnoga, kulturnoga, političkoga ili sportskoga života, pa kada im se to posreći kako se ponašaju, koje osjećaje iskazuju. Mi jednako propovijedamo riječima da to želimo i ostvarujemo u susretu s Gospodinom Isusom u Euharistiji, ali se na nam to ne vidi. Znači da ne ulažemo one snage kao ovi maločas spomenuti. Jedan mi je stariji svećenik rekao da probam i ja i da drugima preporučim postupiti ovako uspoređujući se sa gornjim redcima. Zaključio je – kada prvi put budeš primao Svetu pričest sjeti se onih redaka, ako uspiješ, to će već odmah biti tvoje Tijelovo.

Nekom našem župniku iznenada neka gospođa, intelektualka, borbena ateistkinja, iznosi kojekakve prigovore protiv vjere, među kojima i ovaj:

- Vi tvrdite, kada se pričešćujete, da jedete tijelo Isusovo, a iz kaleža da pijete njegovu krv.

- Upravo tako - mirno uzvraća župnik - i nikako drugačije. U pretpostavci da ste kadgod prisustvovali sv. Misi, čuli ste kako svećenik u času pretvorbe ponavlja doslovno Isusove riječi koje je izgovorio na Posljednjoj večeri: “Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje. Uzmite i pijte, ovo je krv moja. Ovo činite na moj spomen.”

- Ako je to rekao, prihvaća gospođa, to je samo slikovito rekao, jer kada bi doista onaj kruh bio njegovo živo tijelo, i ono vino njegova krv, vi biste bili ljudožderi.

- Među kojima, dozvolite gospođo, da i vas ubrojim - mirno uzvraća župnik, dok mu lagani osmjeh prelazi njegovim ozbiljnim licem.

- Kako to? - planu uvrijeđena gospođa, udarivši šakom o stol. - Ja ne idem na pričest. Ja ne vjerujem u ta vaša maštanja. Ja nisam ljudožderka.

- Varate se, cijenjena gospođo - uzvraća župnik. - Ako se ovdje radi o ljudožderstvu i ljudožderima, onda se nemojte ljutiti ako i vas ubrojim u njihovo društvo. Zar niste, molim vas, bila “ljudožderka” svoje majke, dok vas je devet mjeseci pod svojim srcem nosila? “Ljudožderka” njezina tijela i krvi od koje ste živjeli, kojoj upravo zato dugujete svoj život? Zar niste “jeli i pili” svoju majku dok vas je svojim mlijekom hranila? Zar vas zato smatra “ljudožderkom”, a i vi sebe isto tako? Zar se iz toga prelijevanja njezina života u vaš život ne rađa velika, nesebična majčina ljubav koja obogaćuje vaš i njezin život.

Gospođa oborila glavu i zašutjela.

A onda će joj mirno župnik: Po sv. Pričesti Krist prelijeva svoj život u naš život da bi od toga života živjeli. Zato reče: “Koji mene jede živjet će od mene”. Dakle, ulazi u naš život da u naše živote pretoči živu struju svoga božanskog života, da bismo nošeni tom strujom oživotvorili Njegovu sliku u sebi, da bi nas asimilirao u sebe. To je, cijenjena gospođo, - naglašuje joj župnik glasom u kojem je bilo plemenitog ushita - učinkovitost sv. Pričesti, te hrane, tog anđeoskog kruha, nebeskog kruha, a ne “ljudožderstvo”, kako ste se vi nezgodno izrazili. Kad bi vas posrećilo da tu učinkovitost doživite, tada biste kazali: Po sv. Pričesti Bogom smo hranjeni, Bogom preobraženi, Bogom obogaćeni i usrećeni.

Gospođa nije više navaljivala, već je okrenula razgovor na neka svoja osobna pitanja koja su je zaokupljala. Zatim se oprostila od župnika moleći ga za dozvolu da još koji put navrati kod njega.

Kamo sreće, kada bi tu dušu gladnu istine, priveo k Gozbi života!(I.Suić).
fra Franjo Mabić