Tiberijadsko  ili Genezaretsko jezero ili more se nalazi dvjesto metara ispod razine mora (Mrtvo – 380), pa je stoga otvoreno jakim olujama, jednako i danas kao i u Isusovo vrijeme. Danas se mora pozorno pratiti vremensko izvješće u kriznim dobima godine, ako se želi sigurno prolaziti polupustinjskim judejskim krajem i ovim morem,  jer oluje znaju za čas donijeti  jake pljuskove koji razore, provale ceste i blokiraju svaki promet, a tako i more.


Danas čujemo evanđeosko izvješće u kojem su veliki vjetar, valovi i strah. U svim starim kulturama i predajama  oluja je značila božju srdžbu koja se iskaljuje na neposlušnom i nevjernom narodu. Čovjek je tu nemoćan i može samo u strahu promatrati. Malo toga i danas upravo vidimo u ovom izvješću. Apostoli su nemoćni i čekaju da se Isus probudi. No, on odmah zaprijeti vjetru  i reče moru: utihni, ušuti! Kao da se dogodio neki egzorcizam. Vjetar i more mu se pokoravaju jednako kao da je istjerao nečistoga iz neke osobe.

Ovdje još više vrijedi istaknuti da u vremenu u kojem je Isus živio i u krajevima gdje je živio,  more je značilo jedan veliki kaos  i smrt koja je iz njega prijetila, a oluja kao Božja srdžba, dok je grmljavina bila Božji prijeteći glas (Ps 28/29). More i jezera su bili naseljeni prijetećim i opasnim aždajama.

Sada sasvim drugačije izgleda oluja na moru kada znamo što ih je sve vrebalo i što se u njihovim glavama vrtjelo. Više to nije samo simbolično ušutkivanje vjetra i mora na Genezaretskom (Kineret) moru. Krist je ovdje u punoj slavi Gospodina stvorenja i pobjednik na pobješnjelom moru. On je garancija svima koji u njega vjeruju da ih nikada neće pobijediti  podvodne sile, niti smrt niti zlo. Zato i pita svoje učenike u strahu i oluji: «Zar nemate vjere?»

Isus je spavao na lađi, ali je zaspala i vjera njegovih učenika. Zaspala je njihova vjera dotle, da nakon stišavanja oluje i oni pitaju tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju. Ova pitanja jednako možemo postaviti i Prvoj Crkvi i nama Crkvi u našem vremenu. Koliko smo se puta udaljili zbog malovjernosti od Krista i onda i danas, a On je kazao i dokazao da je jednako s nama, da je tu blizu nas kao i sa apostolima na barci. On je na našoj lađi s nama tijekom čitave povijesti i danas. Kolike smo zajedničke oluje doživjeli i kao zajednice ili kao pojedinci, a nismo ga znali probuditi i pozvati. Nismo, jer je naša vjera bila uspavana, a On je čekao poziv kao i na lađi, da utihne vjetar i stiša more da bismo s njime mogli mirno nastaviti plovidbu u sigurnoj lađi sa sigurnim kormilarom, koji je Gospodar stvorenja, pa tako oluje i mora.

Mi mnogo puta poželimo ili zavapimo da Gospodin oko nas izravno uništi zlo jednim čudesnim zahvatom. Stari su nas učili da Bog ne plaća svake subote, znači svemu će doći vrijeme i treba imati povjerenje. Gospodin zna čekati da se griješnik obrati, jer mu nije do smrti grješnika i zato ne žuri, a jednako tako poštiva slobodu pojedinca i njegov odabrani put, na koncu kojega ga čeka i račun – odgovornost. Zato nikada ne smijemo gubiti ni vjeru ni nadu. Bog  zna što radi, a njegovo je vrijeme i njegova je pravda. Naša vjera u dobrim djelima prema Njemu i bližnjemu nikada neće izgubiti na vrijednosti. Bog znade za naše grijehe i pogreške, ali znade i za naša dobra djela i suze okajnice. Zato ga molimo da nam jača vjeru da bismo mogli s njime pobjeđivati svaku buru i oluju u kojoj se nađemo.

«U mrkloj noći osamljena kuća se nađe u požaru. Otac, majka i djeca iskaču vani, ali ništa ne mogu učiniti da bi utrnuli požar. Kada se vidjeli da je svako trnjenje nemoguće ili čak suvišno, sjete se da nema najmlađega od pet sinova, petogodišnjega Ivana. Htio je i on za njima iskočiti vani, ali mu se dimni zastor ispriječio i pokolebao ga. Tako zastrašen, uspeo se samo na gornji kat i čekao.

Što sada činiti?

Upustiti se u pustolovinu i ići po njega, sada je već prekasno. U tom se času otvori prozor na gornjem katu i začuje mališanov vapijući glas. Otac ga opazi i stane vikati da skoči  dolje. Pod sobom i pred sobom mali nije ništa vidio osim samoga dima, i uzvraća ocu da ga ne vidi. Odlučnom strogošću otac mu uzvraća – Ja vidim tebe i dosta! Mali skače dolje. Našao se živ i zdrav u snažnim očevim rukama i u zagrljaju svoje obitelji»(Kard.Suenens, Mabić,Pr.I.29).

Koliko smo se puta mi sami našli u oluji, vatri i dimu našega života i pitajmo se, jesmo li se odazvali na Očevu sigurnost da nas on vidi i čuje i da znade za nas? Ovdje, ipak, mislim da mi premalo iskazujemo našu vjeru, odnosno, da smo malovjerni. Premalo povjerenja iskazujemo prema Bogu u ovakvim trenucima. Želimo da to on umjesto mene i tebe riješi odmah, a ne pitamo se kako sam se ja jučer odnosio prema njemu.

Završio bih onom starom usporedbom na brvnu. Čovjek vjernik dolazi do brvna preko nabujalog potoka i prelazi, a da se nije ni prekrižio. Povremeni vjernik prije nego će prijeći prekriži se desetak puta i čudi se prvome da to nije učinio. Ovaj mu odgovara: «Prijatelju ja svaki dan počinjem i završavam sa svojim Bogom, jednako kada mi je lijepo i teško, pa tako činim i danas, a Bože daj i sutra tako.»

< «		» >