Crkva, slaveći blagdan Svih svetih, želi istaknuti i slaviti Očevu ljubav koja nas je učinila njegovom djecom, dajući nam život i puno zajedništvo s njime. Sveci su oni ljudi koji su upoznali Boga i priznali ga za svoje najviše dobro te prema njemu usmjeravali čitav svoj život. Prošli su kroz mnoga progonstva i nevolje i baš po tome postali onakvi Božji ugodnici kakve nam današnje Evanđelje predstavlja. 

Njihova veličina je u tome što su dali Bogu hvalu, svjedočili za njega te ga učinili bližim i vidljivim drugim ljudima. Ponudili su Kristu svoje čovještvo i svoju ljudskost, da bi on preko njih mogao oživotvorivati svoj božanski život, svoju muku, smrt i uskrsnuće. Oni su one žive stijene svete Crkve koje moraju za nas biti veliko ohrabrenje. Njihovo pravo čovještvo mora istrgnuti nevjernost iz našega srca. Kristov život nad njima zove i nas da svakodnevno usklađujemo svoj život prema njihovu.

Dakle, moramo i mi oblikovati svoju osobnu svetost i nastojati uskladiti svoj život kao što su i oni radili i odazivali se Kristovu zovu. Kad u čovjeku ne bi živjela sklonost prema nastranostima, prema grijehu, kad bi sve čovjekove težnje bile usmjerene u evanđeoskom smjeru, onda bi se život sam po sebi odvijao u jednom posve drugom svetom poretku. No, to sam Bog bez nas ne će nikada učiniti. Bog nas je stvorio bez nas, ali nas bez nas ne će spasiti. Kad se mi za svetost ne bismo morali brinuti, ona bi bila činjenica za koju se ne bismo morali boriti. Ali ovako nam ostaje neprestano gaženje trnja bosim nogama. Borba i odricanje ostaju putovi koji vode k svetosti, a time i k općoj svjetskoj dobroti. Jer, svaki dobar i svet čovjek nije samo sebi na korist već i čitavoj ljudskoj zajednici.

Prava svetost jest stalna težnja i rad na poistovjećivanju s Bogom, u kojemu ona ima osnovu i svoj smisao. Kao takva svetost ne može biti samo probitak pojedinaca, jer teži na dobrobit društva i svijeta. Istinska kultura i socijalna pravda mogu se zidati samo na temeljima svetosti. Čovjekoljublje i nesebičnost u svetosti nalaze svoj poticaj i životvornu primjenu. Jer, ako je primjerice bolničarka sveta, onda ona čini više žrtve za bolesnike. Ako je liječnik savjestan, bolesnik je miran. Ako je blagajnik pošten, stječe veće povjerenje kupaca.

Svaka vjera teži za svetošću, a napose kršćanska vjera. I svetost se može roditi samo u kolijevci osvjedočene vjere. Svetost je tiha sila koja čovjeka čini čovječnijim, obvezujući ga da u svim prilikama velikodušno daje carevo caru, a Božje Bogu. Drugim riječima, svetost stvara najčestitije građane u jednom društvu. Naravno, uvijek govorimo o istinskoj svetosti. Jer, lažna i izopačena svetost ruši Crkvu i potkopava društvo. Kao takva nikome ne može koristiti, nego samo štetiti.

Ako je ikada bila potrebna dubina našega pogleda i prava sposobnost za ispravno zaključivanje, onda je to potrebno danas kad smo se našli pred mnoštvom istinskih i Bogu odanih junaka. Naše divljenje pred raznim oblicima jedne te iste svetosti, ostvarene na tisuće načina u služenju ljudima i Bogu, ne će značiti ništa za naše kršćansko svjedočenje, ako već danas, silazeći s gore blaženstava, zajedno s Kristom ne počnemo u njemu živjeti i djelovati kako bismo postali kršćani opečaćeni za život.

Sto će ostati od naše svetosti? Kakvi će primjeri ostati našim sinovima i kćerima, hoćemo li ih prisiliti da zaborave naše zatvaranje u sebe, našu sebičnost, pomanjkanje naše volje da gradimo mir i naše progonjenje pravde? Ili ćemo konačno smoći snage i hrabrosti te započeti čestito živjeti u obitelji, zanimati se jedni za druge. Brinuti se o onome što je dobro i pravedno kako bismo mogli zajednički napredovati i u selu, i u gradu, i u tvornici, i u obitelji i na svakom drugom mjestu gdje živimo i radimo. To danas za nas znači biti svet.

< «		» >